Popis kroz lupu pravnika: "Nema tu nacije ako znamo njeno mjesto, datum i tačno vrijeme osnivanja!"

Ako smo čitali "Don Kihota",  znamo "da se na ludim temeljima ne može graditi pametna zgrada". Ukoliko smo čuli za vrlog srpskog pravnika, istoričara prava i profesora Valtazara Bogišića, znamo i to da  "što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi".

U kontekstu pretposine euforije u Crnoj Gori, čini se da nikada nije bio veći strah subjekata bivšeg režima da će lažne vrijednosti stvarane za partijsko-ideološke potrebe od 1945. do 2020. godine konačno doživjeti debakl.

Na narednom izjašnjavanju građana, naime, pored ostalog, pokazaće se i koji je odnos Srba i njihovih rođaka i braće koja se izjašnjavaju kao nacionalni Crnogorci. 

Kao što se zna, za oca crnogorske nacije koja se ne pominje nikada prije 1945. godine, smatra se Milovan Đilas, crnogorski komunista, politički zatvorenik u dvije Jugoslavije, učesnik Narodnooslobodilačke borbe, politički teoretičar i pisac.

Podsjetimo, Đilas je 1. maja 1945. u "Borbi" objavio tekst "O crnogorskom nacionalnom pitanju" kojim je definisao komunističko shvatanje crnogorske samobitnosti.  Istini za volju, u tom prilogu  Đilas jasno konstatuje da su "Crnogorci porijeklom Srbi", ali da su vremenom izrasli u posebnu naciju, odnosno da su postali "posebni, drugačiji Srbi od svih Srba - Crnogorci".

Opšte je prihvaćeno da je Đilas ovim izmislio crnogorsku naciju.

"Crnogorci, nesumnjivo, pripadaju srpskoj grani južnoslovenskih plemena i naroda. U prošlosti, u osamnaestom, pa i na početku devetnaestog vijeka, Srbi u Srbiji bili su raja pod Turcima, Crnogorci - dijelom raja a dijelom slobodni seljaci u stalnoj borbi protiv Turaka. Jedinstvena religija je bila idejni oblik u kome se odvijala borba jednih i drugih protiv turskog feudalizma (krst protiv polumjeseca). Sasvim je razumljivo da su kod pravoslavne raje, iste po istorijskim tradicijama, i srodne po jeziku i običajima, postojale i iste težnje za oslobođenjem i jedinstvom u borbi. Ali putevi razvitka ka naciji, bili su, kod jedne (u Srbiji) i kod druge (u Crnoj Gori) različiti.

Srbi i Crnogorci su jednog (srpskog) narodnog porijekla, jednog korijena, ali je razvitak u nacije, razvitak nacionalne svijesti, išao različitim putevima. Iz činjenice da su Srbi i Crnogorci jednog porijekla, građanski teoretičari i sitnoburžoaski političari, koji ne shvataju suštinu nacionalnog pitanja i zakone formiranja nacija, izvukli su zaključak o jednoj naciji, zaključak koji je ustvari bio ideološka osnova i opravdanje hegemonizma.

Stvaranje nacije u Crnoj Gori počelo je čitavo stoljeće kasnije nego u Srbiji. Ovdje su postojali sasvim drugi i svi uslovi (teritorija, ekonomska povezanost i dr.), kojih nije bilo kod manjina u Bosni i Hercegovini. Proces formiranja crnogorske nacije i dan-danas traje, a u ovome ratu posebna crnogorska individualnost, ispoljavanje nacionalne svijesti i nacionalne osobitosti, najoštrije su došli do izraza. Ovaj rat, u izvjesnom smislu, označava kulminacionu tačku procesa formiranja Crnogoraca u posebnu naciju, posebnu nacionalnu individualnost.
Po plemenskoj tradiciji oni se osjećaju, a i jesu, Srbi (srpska plemena u Srednjem vijeku, srpska raja, srpski narod pod Turcima), ali su oni u nacionalnom pogledu danas i nešto posebno, svoje, crnogorsko (kao što i npr. Srbi iz Srbije nijesu Crnogorci i ne osjećaju se takvima).

Gledajući stvar tako, kroz istorijski razvitak, sasvim je razumljivo zašto se Crnogorci nacionalno danas osjećaju nečim posebnim (ne osporavajući da su Srbi po tradiciji, po porijeklu), zašto osjećaju kao pravilno i prirodno kad ih se naziva crnogorskim narodom (nacijom) i smatraju federalni položaj kao sasvim nužan, prirodan i razumljiv.

A o budućnosti se može nagađati. Neki vele da će između Crnogoraca i Srba u Srbiji, bez hegemonije i hegemonista, brzo doći do ujedinjenja, do stapanja. Bilo bi, razumije se, smiješno osporavati takvu mogućnost. Ona se teoretski ne može osporiti ni za narode koji su srodni kudikamo manje. Ali ona, tim prije, ne može biti argumenat da se vještački, t. silom, briše crnogorska individualnost. Prema tome, borba za slobodu i ravnopravnost crnogorskog naroda, za slobodno, otvoreno isticanje njegove nacionalne individualnosti i za poštovanje njegovih federalnih prava, jedini je put za zbližavanje, sjedinjavanje, za stvarno bratstvo srpske i crnogorske nacije, koje su proizišle iz srpskih plemena.

Mi komunisti nijesmo za federalnu Crnu Goru ni iz kakvih političkih razloga (tj. iz potrebe za privremenim manevrom) niti mi - cijepamo srpstvo. Mi smo za to, jer smo uvjereni, znamo da to hoće crnogorski narod, a on to hoće jer se osjeća, jer jeste nešto posebno, posebni, drukčiji Srbi od svih Srba, - Crnogorci" - napisao je Đilas u predmetnom tekstu u "Borbi".

Revizija i kajanje za izmišljanje nacije

U vrijeme svog disidenstva i boravka u inostranstvu, Đilas je svoje stavove znatno revidirao. On je u intervjuu pariskom „Le Monde” 30. decembra 1971. godine, u kojem govori o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, pored ostalog, rekao: „Crnogorci čine sastavni dio srpske nacije“. Dalje Đilas kaže da je Crna Gora, u toku Drugog svjetskog rata i po njegovom završetku, „kažnjena statusom posebne republke i izmišljanjem posebne crnogorske nacije“.

Osamdesetih godina prošlog vijeka je Đilas, odričući se svojih ranijih stavova o crnogorskoj naciji ispoljenih u „Borbi” 1. maja 1945. godine, govorio:
Baš sam ja ponajprije pozvan svojim položajem u oblasti ideja i vlasti, izvršio neodrživa teorijska obrazlaganja crnogorske nacije. Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu Srbi-varijetet srpske narodnosti, kao što i danas mislim da je još opravdana njihova administrativna posebnost.

1991. godine Đilas je govorio:
Ja sam uvek smatrao da su Crnogorci Srbi, ali da postoje razlike među njima koje ne treba gušiti, kao što ih ne treba ni izmišljati. Crna Gora ima administrativno-državnu posebnost i ona treba da sarađuje sa Srbijom, ne gubeći svoj državni identitet, državno-političku samostalnost.

Camović: "Nema tu nacije ako znamo njeno mjesto, način i tačno vrijeme osnivanja"

Po riječima Nikole Camovića, pravnika iz Kuča, svojevrsno "kajanje" Milovana Đilasa nikako ne može rehibilitovati štetu koja je tada, nesumnjivo ciljano i dobro projektovano nanijeta Srbima. Srbima, dakle, koje su komunistički ideolozi nastojali po svaku cijenu razjediniti i raspračati u što vije djelova.

"Posljedice dirigovanog rasrbljavanja danas osjećamo kao narod više nego ikada. Previše je situacija da recimo imamo dva brata u istoj kući - gdje se jedan nacionalno izjašnjava kao Srbin a drugi kao Crnogorac. Da ne govorimo o ratovima i posljedicama ratova koji se sigurno ne bi desili da nije bilo komunističkog kreiranja "posebnosti" koja su u krajnjem proizvela bratomržnju i ubijanje, posebno u Bosni i Hercegovini.

Raduje tendencija vraćanja geografskih Crnogoraca svojoj srpskoj suštini i stvarnosti jer, konačno, većina njih mogu da se slobodno izjasne. Uprkos svemu, nije bilo ni do sada prirodno, ni logično,  da se izjašnjavaju suprotno svojim precima, koji su do prije sedam i po decenija svi do jednoga bili Srbi. Bili su Srbi čak i oni koji su vjerom katolici odnosno pripadnici islama. Jer, jednostavno tada crnogorske nacije nije bilo nigdje - ističe Camović.

Kada se zna kako je "osnovana" tzv. crnogorska nacija, kaže on, onda treba znati i to da zapravo i nema tu nacije, gdje se zna mjesto, način i tačno vrijeme njenog osnivanja. 

"Za elementarno obrazovane i učene ljude, tu dileme nikakve nema. Evo, pitajte Engleze na primjer - u kojem časopisu, u koliko sati i kog datuma je osnovana njihova nacija" - zaključuje Camović.

Milenko Jovanović