Plamenac: Svetinje koje su gradili i obnavljali Nemanjići na udaru falsifikatora
Dani Svetog Jovana Vladimira nastavljeni su juče praznovanjem Svetog cara Konstantina i carice Jelene. Sveta Liturgija služena je na ostacima manastira posvećenog Presvetoj Bogorodici na rtu Ratac. Svetom Službom načalstvovao je protojerej Jovan Plamenac uz sasluženje sveštenika barske parohije protojereja Mladena Tomovića, jereja Aleksandra Orlandića i jereja Krsta Plamenca. Molitveno učešće uzeo je i paroh sutomorski jerej Marjan Petkovski.
Tumačeći odeljak koji se čita na praznik Svetog cara Konstantina i Carice Jelene, gdje Gospod kaže: „Ja sam vrata, i ko kroz mene uđe, on će se spasiti.“ , otac Jovan pita: „A šta znači, u svari, spasiti se? Spasiti se, jednostavno rečeno, znači u vječnom životu biti u zajednici sa Gospodom našim Isusom Hristom. To je, u svari, spasenje. Znači znamo da je smisao ovog našeg zemaljskog života, priprema, trud naš za spasenje, priprema naša da budemo u vječnom životu, zajednici sa Bogom. Biti u zajednici sa Bogom, dakle, osnovni je smisao našeg života. Kada znamo to, onda smo dužni da i svoj život zemaljski vodimo odgovorno. Da ga vodimo tako, da bismo bili u jedinstvu sa Bogom. Da bismo to jedinstvo, koje ćemo ovde da uspostavimo, produžili u vječnom životu. Svaka duša će biti u vječnom životu. Duša je neuništiva. Ona nastaje u trenutku začeća, čovjekovog začeća, ali ona neće nikada biti uništana. Svaka će duša biti u vječnom životu, ali neće svaka duša biti u zajednici sa Bogom i neće biti u Njegovom carstvu, neće biti u onome što mi zovemo rajem, neće biti u tom stanju. Zato, da ne bismo otpali, zapali, da u vječnom životu budemo od Boga odvojeni, da budemo odvojeni od sunca pravde, od vječne radosti, mi smo dužni se potrudimo u ovom životu da budemo u zajednici sa Bogom. Znači, ovaj naš zemaljski život prije svega mora biti žrtveni trud. Naša vjera je u stvari takva, naša vjera podrazumijeva i traži, zahtijeva žrtveni trud.“
Bog je istina, put i život. To je Gospod sam rekao. Dakle kaže prota Jovan, mi se držeći uz Boga, trudeći se svojim životom da budemo sa njim u jedinstvu, mi u stvari držimo istine. On je jedina sušta, apsolutna istina.
Otac Jovan je zatim govorio o svetom caru Konstantinu i carici Jeleni, o njihovom životu, da bi se osvrnuo i na ovaj sveti hram na čijim ostacima smo služili Svetu Liturgiju.
Do nedavno je, navodi otac Jovan, „ovdje postojala tabla na kojoj je pisalo da je ovaj manastir obnovio Nemanjić, kralj Milutin. Međutim, u sadejstvu sinergijom inovjeraca, ta tabla je uklonjena. Danas nemamo tog traga, osim u sjećanju ljudi koji nisu toliko stari, i na nekim fotografijama. Posljedice tog nesporazuma, tog razdvajanja, dogmatskog, između Istočne i Zapadne Crkve, su i te kako poznate. Poznate su crkve sa dva oltara u Sutomoru, u ovom mjestu gdje mi sada jesmo.
U vrijeme komunizma, vjerujem i ranije zbog potrebe nekog kolikog-tolikog jedinstva u suživotu ljudi ovoga kraja, stvorena je predstava da su te crkve simboli zajedničkog ekumenističkog jedinstva rimokatolika i pravoslavnih u Spiču. Kasnije su to komunisti preveli na svoju ideologiju kao bratstvo i jedinstvo.
Eto, vidite kako lijepo žive rimokatolici i pravoslavni u Sutomoru. Oni imaju crkve u kojima zajedno služe, crkve u kojima imaju dvije časne trpeze. Međutim, istina je drugačija. Nije to stvar nikakvog suživota. Te časne trpeze, rimokatoličke, unijete su silom u vrijeme ropstva ovog kraja, prvo pod Mlečanima, a kasnije Austrijom. Posebno u vrijeme carice Terezije za koju znamo da je zaista bila fanatik (kako mi to danas znamo da kažemo), rimokatolički fanatik. U vrijeme njeno, mnogo je srpskog življa na području današnje Hrvatske, pa i Hercegovine prevedeno iz pravoslavlja, prvo u unijatstvo, pa poslije u rimokatolicizam. Onda su prestali da budu Srbi. Danas su Hrvati. Dakle, u tom i takvom vremenu, u vremenu okupacije, te su trpeze unijete u pravoslavne crkve. I nisu one bile samo u Sutomoru. Od Dalmacije, pa sve do ovde, one su unošene u mnoge crkve. Pa samo u ovom našem ovdje priobalju, današnje Crne Gore, bilo je oko 20 takvih crkava. Možda neupečetljiviji slučaj bio je u Risnu. Tamo je u crki Svetog Đorđa unijet rimokatolički oltar, odnosno trpeza, častna trpeza rimokatolička, samo zato što je tu živjela jedna rimokatolička porodica. I onda je bio takav propis, da ako ima i jedan rimokatolik, tu treba da bude i rimokatolički oltar, da bi oni mogli tu da prinose službu. I dolazio je tu sveštenik jednom mjesečno da služi Liturgiju, zbog te jedne porodice. Dakle, to je bio plod nasilja. I kad su došli Francuzi u ove krajeve, onda su iz mnogih tih crkava iznijeti ti rimokatolički oltari, ali ova dva ovdje su ostala.
To o čemu sada govorim, to govorim, istine radi. Da ne pravimo neku mistiku, neko jedinstvo o tome. Kao, čija su posledica te dvooltarne crkve.“
Ali, naglašava otac Jovan, imajući na um ovo nasilje, ne znači da mi ne treba da budemo u jednom drugom jedinstvu sa rimokatolicima. U onom jedinstvu u kojem treba da budemo i sa svim drugim ljudima. U jedinstvu, u Bogu, kroz Božiju ljubav. Kroz onu ljubav u koju nas je Bog stvorio. Sve nas je Gospod stvorio tom jednom istom ljubavlju, koju ima prema svakom čoveku. Jednaku ljubav ima. Nema On jednu ljubav veću za pravoslavca, a drugu za rimokatolika, manju za muslimana, ili jednu ljubav za svog svetitelja, a drugu za razbojnika koji je pobio ne znam koliko ljudi. On je sve nas stvorio istom ljubavlju i svima daje istu šansu za spasenje. On je otvorena vrata za svakog od nas da kroz Njega uđe u vječni život, da budemo sa Njim u zajednici u vječnom životu. A da li ćemo mi to zaista učiniti? Samo zavisi od nas da li ćemo zaista da se potrudimo da svoj život proživimo tako što ćemo svoju dušu očistiti, da Bog može u nju svojom ljubavlju i svojom milošću da se useli. Kako to važi za nas pravoslavce, tako važi i za sve druge ljude. Kako važi za svetog čoveka, tako važi i za razbojnika.
Zato, braćo i sestre, i sa rimokatolicima sa kojima mi, evo imamo i taj spor i oko ovoga hrama. Sa kojim gajimo tu zabludu o nekom jedinstvu kroz istoriju u ropstvu pod rimokatoličkim carstvama, državama. O nekom jedinstvu. To ne znači da mi trebamo da remetimo odnose sa njima ako ih imamo. Da ulazimo sa njima u zajednicu, u jedinstvo. To smo vidjeli mnogo puta kroz bračne zajednice, kroz kumstva, kroz razna prijateljstva. To i dan danas postoji. I to je oblik našeg zajedničkog života. I taj oblik treba da njegujemo. Dužni smo to da radimo. Dužni smo, Boga radi, tako da živimo i tako da radimo.
Ali ne možemo da ulazimo u dogmatske probleme. Ne možemo da remetimo te dogmatske nesuglastice. Ne možemo mi, sa rimokatolicima, da služimo zajedno. Mi, rekao sam još od Cara Konstantina, držimo se Boga, jednotrojičnog Boga, Boga i našeg Gospoda, Isusa Hrista, kao istine, kao Onoga koji je put, istina i život.“
Na kraju se otac Marjan zahvalio svim prisutnim vjernicima, ženama iz kola Srpskih Sestara iz Sutomora koje su se potrudile na naprave posluženje za prisutni narod, kao i ocima koji su služili Svetu Liturgiju.
Dejan Vukić
