Svetinje u Spiču (Sutomoru sa okolinom) - zadužbine Nemanjića

SV. MITAR (DIMITRIJE) NA NEHAJU

Nehaj je hridina (230 m) na jugoistočnoj strani usamljene planine Veljeg grada, na kojoj je početkom XIV vijeka podignuta crkva Sv. Dimitrija.

Nešto kasnije podignute su i neke odbrambene kule a djelimično i bedemi. Podizanje crkve i osnove tvrđave vezuju se za kralja Milutina Nemanjića. Milutin je htio da podigne crkvu i grad na istočnoj strani Veljeg Grada, iznad samog Nehaja.

Crkva Sv. Dimitrija je iz iste građevinske epohe kao i crkve Sv. Tekle, Sv. Petke u Spičanskom polju i Sv. Petke u Gornjem Šušnju. Istih je dimenzija, sem što je nešto niža i izduženija. Jedina je crkva na ovom terenu koja je bila fresko slikana.

Još 1933. kada je crkva obnavljana, nazirale su se konture pojedinih fresaka, a posebno se izdvajala freska Presvete Bogorodice na istočnoj strani crkve, iznad oltara. Bila je, kao i ostale crkve iz toga perioda, pokrivena pločama nejednake veličine i oblika.

Kad su Turci obnavljali Nehaj (1859-62) skinuli su kameni pokrov, pokrili crkvu crijepom kanalicom i preuredili je za barutanu. Ispred ulaznih vrata crkve dozidana su dva zida u pravom uglu (sa zapadne i sjeverne strane) i taj prostor pokrili da posluži kao stražarnica. Bilo je to osiguranje od jakih vijavica da ne pokisnu prah i druga municija.

Apsida (oltar) ostavljena je pokrivena sa kamenim pločama. Na crkvi su tri prozora, jedan na oltarskoj apsidi i dva na lađi (naosu) lijevo i desno od oltarske pregrade.

Uz južni zid crkve, s unutrašnje strane, bila je ozidana grobnica do poda, ali je bila puna šuta. Kroz šut se mogla naći neka ljudska kost. Stariji pričaju da su austrijski stručnjaci skinuli ploču iznad ulaznih vrata Nehaja i odnijeli je sa još nekim pločama. Da je ploča sačuvana znali bismo nešto više o Nehaju i crkvi Sv. Dimitrija.

I austrijska vojska (jedna četa) koristila je crkvu za smještaj municije. Nešto prije predaje ključa od crkve popu Đuru Popoviću, municija je eksplodirala u crkvi, raznijela je dio iznad ulaznih vrata i potresla crkvu. Kažu grom udario i zapalio municiju.

I tako je crkva onesposobljena za bogosluženja. Sanacija je, kako već napomenusmo, obavljena 1933. od priloga i ličnog rada pojedinaca i sredstava pravoslavne crkvene opštine. U zemljotresu 1979. godine crkva je toliko rastrešena da, samo blagodareći armiranom betonu po krovu, nije sasvim srušena.

Crkva SV. Tekle

Crkva Sv. Tekle (u narodu Sv. Ćekle), u Papanima, je dobro sačuvana građevina, koju stručnjaci datiraju na kraj XIII ili početak XIV vijeka. Malih je dimenzija: 6 x 3 m, kao i ostale crkve iz tog perioda. Zidana je na rustičan način od lomljenog kamena i dosta je niska.

Pokrivena je kamenim pločama. Na južnom zidu blizu oltarske apside ima jedan prozor, a jedan isto takav iznad ulaznih vrata crkve. Zvonik za jedno zvono, prigrađen je mnogo kasnije, najvjerovatnije za austrougarske okupacije. Oko crkve je groblje za pretežniji dio Spiča, pravoslavnih i katolika.

Ispred ulaznih vrata crkve su grobnice. Ispred ikonostasa pravoslavnog oltara, na soleji, je grobnica arcibiskupa Đorge (1697-1700). Nadgrobna ploča je, reljefasto obrađen lik arcibiskupa u bogoslužbenom ornatu sa mitrom na glavi.

Arcibiskup je nosio bradu pa je otuda i katoličko sveštenstvo u Spiču tada nosilo brade. Bogosluženja se vrše povremeno i prema potrebi, svaki na svom oltaru, prvo pravoslavni, pa katolici.

Crkva SV. Petke u Spičanskom polju

Crkva Sv. Petke, sada skoro već obuhvaćena kućama novog Sutomora, je izraziti predstavnik graditeljske epohe XIII/XIV vijeka. Jednobrodna crkva, čiji je brod zasveden prelomljenim svodom poduhvaćenim po sredini ojačavajućim lukom. Predstavlja uprošćeni tip crkve Sv. Tekle.

Visina joj je, u odnosu na ostale dimenzije, relativno naglašena. Zasvođena je sigom (tufom). Kamen je ipak nešto bolje oblikovan nego na ostalim crkvama iz tog perioda. Pada u oči da kroz spoljne zidove nijesu ispunjene praznine gdje su bile skele privezane prilikom gradnje.

Ova crkva je van naselja, zavjetna ili pronijerska. A pronijara je bilo u Spiču. Kako je bila van naselja nije služila za redovna bogosluženja, već samo na dan svetiteljke kojoj je posvećena. Stoga nije dorađivana. Postoje podaci da je sagrađena oko 1280. godine, i zadužbina je tada mladog princa Milutina Nemanjića.

Crkva SV. Petke u Gornjem Šušanju

Iz ove crkve su počinjale i tu su završavane procesije kroz Šušanj i do Raca, za koji manastir su Šušanjani bili osobito osjećajno vezani.
Samo što ima dozidan trijem sa zapadne strane koji je otvoren. Oko crkve je groblje. I grob paladina iz toga doba.

Iz ove crkve su počinjale i tu su završavane procesije kroz Šušanj i do Raca, za koji manastir su Šušanjani bili osobito osjećajno vezani. Jer je Šušanj bio u srednjem vijeku manastirsko selo.

Crkva SV. Andrije u Brci

Crkva Sv. Andrije u Brci, po podacima kojima raspolažemo, je takođe iz perioda Nemanjića, kao i ostale crkve u Spiču. Po monahu Orbiniju, koja citira arcibiskup barski Marko Đorga, kod crkve je sahranjen sprski kralj Vladislav (1234-43).

Brca je zbog obilja vode i lijepih bašta bila uvijek primamljiva za življenje.
Obnovljena je 1726. a svaka obnova je ponešto mijenjala. Najposlije je 1861. dobila današnji izgled i dimenzije. Ovdje u Brci i na ovome mjestu moglo je biti neko groblje ili crkvište.

Brca je zbog obilja vode i lijepih bašta bila uvijek primamljiva za življenje. Gdje je drugo mogao biti ranohrišćanski manastir nego na Starom Racu, a gdje drugo njegova stranoprijemnica za konačište putnika, “hospicium” nego u Brci.

Crkva SV. Jovana Krstitelja u Đurmanima

O crkvi Sv. Jovana imamo najmanje podataka. Narodno predanje sačuvalo je neke podatke i njih koristimo za utvrđivanje vremena njenog podizanja. Jer je znatno mlađa od crkava Sv. Tekle i drugih iz istog perioda, a opet nije nam blizu njena gradnja, da bi neko nešto zapisao.

Period njene gradnje utvrđujemo prije nailaska Turaka, kada se ovdje živjelo od danas do sjutra. Evo kako smo došli do vremena njene gradnje. Narodno predanje kaže da je došao vladika Grk da služi, a možda i osveti crkvu.

Crkva Sv. Jovana bila je malih razmjera, kao i druge crkve ovoga područja. Na crkvi su tri prozora, dva u oltaru i jedan, četvrtasti iznad ulaznih vrata
Arcibiskup barski Đorđe Bianki vidio je crkvu 1637. godine. Prema tome, građenje crkve moglo je biti u prvoj polovini XVI vijeka.

Kad su Turci došli u Skadar (1479) Mlečani su tad razglasili pozive po unutrašnjosti da doseljenicima daju i zemlju i službu. Tek tada su ovamo počeli da pristižu doseljenici. Tada su došli i Papani i boravili su najprije poviše današnjih Mišića, pa konačno u današnjim Papanima.

Oni svojataju crkvu Sv. Jovana, što znači da su učestvovali u njenoj gradnji, ako je nijesu i sami podigli. Gradnju crkve Sv. Jovana treba datirati između ta dva termina: nailazak novih doseljenika i obnova Patrijaršije.

Crkva Sv. Jovana bila je malih razmjera, kao i druge crkve ovoga područja. Na crkvi su tri prozora, dva u oltaru i jedan, četvrtasti iznad ulaznih vrata. Vrata za ulaz u crkvu su jako tijesna. Zvonik je prvobitno bio sagrađen za jedno zvono. Taj je porušen 1881. i sagrađen je novi zvonik za dva zvona, skladan je i odgovara crkvi i njenoj naglašenoj visini. Oko crkve je groblje.

Crkva SV. Đorđa (Georgija) u Đurmanima

Crkva Sv. Đorđa je na sredokraći puta između Mišića i Đurmana, povisoko je od puta i među gustim šumama. Građena je u XVIII vijeku oko 1740. na nekom starom groblju, a možda i crkvištu. Na dosta tijesnom i nezgodnom mjestu.

Oko crkve su se sahranjivali Mišići i Đurmani, i to bratstva Đuraševići i Zec, a i poneko još iz Mišića, do prije koju godinu. Zemljotres ju je potpuno porušio. Ova crkva je bila skromnih dimenzija, bez zvonika. Sada je sasvim napuštena.

Ratac - utvrđeni manastir na hridi

Bez sumnje je postojalo na terenu Raca neko ranohrišćansko svetilište i to na lokalitetu Stari Ratac (Đuranovića vinogradi). Tu je bilo nekoliko vrtača sa podzidom lijepo obrađenog kamena.

To svetilište je davno zapustjelo, svakako i prije doseljenja Slovena. Drži se da su monasi benediktinskog reda podigli manastir posvećen Sv. Arhanđelu, ali sada na istočnoj strani rta Ratac.

Kraljica Jelena, majka kraljeva Dragutina i Milutina Nemanjića, udahnula je duh obnove u vidu velikih poklona u zemlji i novcu manastiru Racu, sada posvećenom Presvetoj Bogorodici.

U povelji o darovanom Naluškom (Buljaričkom) polju, odnosno od Lastve (Petrovca) do Kufina i od mora do vrhova planina iz 1306/7. kaže se: Sije (ovo) prelagaju svetome manastiru Bogorodici ratačkoj a na ime...”

Ostaci zidina na Ratcu

Velika crkva, koja se vidi iz daljine započeta je u tom periodu, ali nikad nije završena. Ona odaje graditeljsko bogatstvo sa redovima crvenog i bijelog, lijepo obrađenog kamena. Crkva Sv. Bogorodice ostala je i obuhvaćena velikom crkvom i sa njom su se služili katolici. A druga, isto tako mala crkva, van kompleksa i nad samim morem i jugozapadno, posvećena je Sv. caru Konstantinu i Jeleni. Ona je služila pravoslavnima.

U manastiru Racu nikada nije bilo mnogo monaha, pa i oni su vječito između sebe bili u nekoj zavadi. A nije ni čudo. Oko manastira se sukobljavaju interesi Bara i Dubrovnika, pravoslavnih i katolika, centralne vlasti i oblasnih, zetskih, gospodara. Jer Ratac je bio bogat zemljom a i prihodi od hodočašća i drugog su mu bili dobri. Ali za kratko.

Turci iz Skadra su u namjeri da unesu nemir, činili česte upade. Poharaju, popale, poubijaju i odnesu plijen. Ako se što posije, ono se ne požanje, a ako se i pokupi bude popaljeno ili odnešeno. Za 26 ratnih godina XV vijeka između Mletačke republike i Turske, manastirski seljaci su ljetinu pokupili samo osam puta.

Već u početku XVI vijeka manastir tavori. Spasava se i seli kako ko može. Manastirski seljaci prisvajaju zemlju koju su dotle obrađivali. Manastir uvozi hranu iako ima samo nekoliko monaha.

Mlečići utvrđuju Ratac, ne kao manastir već za tvrđavu. Posljednja dva monaha napustila su manastir 1532. godine i otišli u svoj metoh manastir Gradište (kod Petrovca). Manastir je razrušen 1571. Međutim, iako je bio u ruševinama, manastir su u određene dane posjećivali i pravoslavni i katolici u svojim posebnim crkvama.

(Iz knjige Rada Novakovića, “Spič - Hospicium, Nehaj, Sutomore, Čanj”, Beograd, 1997.)