Piše: Protojerej Jovan Plamenac, paroh barski
U subotu 23. novembra odslužili smo Liturgiju u Rumijskoj crkvi. Obilježio ju je Jovan Raičević. Njemu je 68 godina, prvi put je bio na Rumiji i viteški je do crkve Svete Trojice iznio svoja tri bajpasa i prije desetak dana operisano oko. Na Liturgiji je bio pojac, sa Božidarom Čarmakom.
Božidar Čarmak, mladi advokat, ovoga puta je na Liturgiji u Rumijskoj crkvi bio sa svojom porodicom: ženom Milkicom, profesoricom biologije, i djecom Petrom i Jovanom, od 8 i 6 godina. Petra i Jovan su se uz rumijske strane ispeli igrajući se, kao leptirići na livadi. I pričestili su se, tog jutra ništa ne okusivši, ni kap vode. Bog, zaista, obitava u djeci.
Bilo je prohladno, vjetrovito, ali za ovo doba godine, ipak, ugodno vrijeme. Na Liturgiji nas je bilo 11, i to sve Barani, što se veoma rijetko događa.
Da bi uopšte mogli da služimo Liturgiju u crkvi morali smo iz nje da iznesemo dio stvari. Ta predliturgijska operacija već je postala uobičajena. Crkva je puna materijala i alata.
Prošle jeseni smo krenuli da Rumijsku crkvu obzidamo kamenom i tako ispunimo zavjet viševjekovnih predaka podrumijskog naroda. Opštepoznato je da je narod ovog kraja vjekovima, u pravoslavnoj litiji pred kojom je nošen krst kojeg je u rukama držao sveti Jovan Vladimir kada je, 1016. godine, ubijen pred crkvom Svetog Ahilija u Maloj Prespi, na vrh Rumije iznosio kamenje vjerujući predanju da će se tu crkva koja je porušena nakon turskog okupiranja Bara, 1571. godine, kada se sabere dovoljno kamenja, vratiti, da će „doletjeti“.
Tri Jovana na Rumiji
Potomci tog naroda, od kojih je jedan dio primio islam, drugi rimokatolicizam, a treći, najveći, ostao u pravoslavlju, i sami su u Trojčindanskoj litiji, sa istom vjerom, iznosili kamenje na rumijski vrh.
Crkva je na vrh Rumije doletjele 2005. godine i odmah podigla buru koja je stigla čak do Evropskog parlamenta. Dok je zavjet predaka podrumijskog naroda obitavao samo u literaturi i medijima, uklapajući se u komunističko „bratstvo i jedinstvo“ naroda „sve tri vjere“, sve je bilo u redu.
Problem je nastao kada je taj zavjet ostvaren, kada je ovaploćen, materijalizovan. Zavjetna Rumijska crkva, ispostavilo se, prst je u oko, kost u grlu, crnogorskim bogoborcima ovog vremena.
Ali, trebalo je zavjet predaka podrumijskog naroda ispuniti do kraja, trebalo je kamenje koje su oni iznosili u velikom naporu i sa silnom vjerom i nadom, ugraditi u već obnovljenu crkvu, koja je, iz praktičnih razloga, urađena od metala. Prošlogodišnji građevinski podvig na Rumiji bio je veličanstven. Priskočili su mnogi mladi Barani, majstori su spavali u crkvi, materijal je iznošen konjima…
Bila je to velika, javna, akcija koja je privukla pažnju prvo bogoborne „Pobjede“, a potom i nekih drugih crnogorskih medija. Neki ovdašnji Albanci su skočili kao da smo im poarali imanje, kao da smo upali u njihovo. Kao i dobar dio Crne Gore, Rumija je u granicama projektovane Velike Albanije.
Crnogorski režim, koji je podanik arhitekata Velike Albanije, političkoj artikulaciji zapadnjačkog krupnog kapitala, stavio se na usluzi svojim gazdama, bez imalo skrupula odričući se dijela Crne Gore.
Hajka na Rumijsku crkvu iz medija je prenešena u Vladu. Ubrzo je na Rumiju izašla građevinska inspekcija, praćena pripadnicima Posebne jedinice MUP-a Crne Gore. Radovi su stopirani.
Rumijska crkva obzidana je kamenom do krova. Treba joj u kamen, taj kamen, osočen vjerom i trudom generacija i generacija, koji je oko nje, i koji je zbog toga tu donijet, staviti i krov i zvonik. Uradili bi to prošle jeseni da nas nijesu prekinuli.
Sada crkva Svete Trojice stoji na vrhu Rumije kao arhiđakon Stefan pred svojim mučiteljima. Svakom Liturgijom koja se u njoj odsluži iznova se vezuje za Nebo. I ovako nezavršena, ona blista. Svako ko joj dođe ponese sa sobom dio tog sjaja, Božiji blagoslov i sjećanje koje ne nestaje.