O Interventnoj jedinici barske policije, lažima komandira, brutalnosti, krađi...

Piše: Igor Stojanović

Interventne jedinice policije u našem gradu sve češće se ponašaju kao nekada šerif (nedostojan značke koju nosi) i njegovi pomoćnici (pameti i mišića poputbraće Dalton) na Divljem zapadu. Čitamo po medijima razne naslove o policijskoj brutalnosti, svjedoci smo brojnih pritužbi građana, u digitalnom dobu u kome živimo gledamo čak i snimke na „YouTube”, gdje se vinovnici brutalnosti - policajci, ne kažnjavaju, već ih nadležni puštaju da svoj posao i dalje rade nesmetano, na žalost, na isti način kao i prije pritužbi.

I potpisnik ovih redova imao je bliski susret sa jednom interventnom jedinicom. U samom startu moram reći da je potpuno neprofesionalna, i toliko raspuštena sa lanca, da se članovi ove jedinice pod hitno mora staviti pod neku jaku kontrolu, inače se građanima Bara crno piše.

Toliko brutalnosti prema jednom čovjeku koji nije nikakvo bezbjednosno interesantno lice, već sasvim savjestan građanin koji isključivo gleda svoja posla, radi, oženjen je i otac dvoje maloljetne djece, nikada ne bih mogao ni da zamislim od strane policije, tim prije jer mi je otac do penzionisanja radio upravo u policiji.

Šta se desilo? Naime, u petak 19.07. ove godine šetao sam oko zgrade u kojoj živim u Makedonskom naselju, sa drugom G.V. (ime poznato redakciji), i u jednom trenutku zastali smo na parkingu da zapalimo cigaretu, nakon čega je, u gotovo mrklom mraku, ka nama velikom brzinom krenulo vozilo upaljenih farova.

Obojica smo mislili da smo izginuli gotovo sigurno. Odjednom, uz veliku škripu kočnica, auto se zaustavilo, u mrklom mraku, i izašla su četiri lica u uniformama policije, uz veoma glasan povik (da ne koristim druge opise) „ruke na krov i gledaj pravo”, bez predstavljanja, bez pokazivanja znački, samo „ruke na krov i gledaj pravo”.

Iskren da budem, prije nekih dva mjeseca zaustavio me je i pretresao policajac, isto iz interventne jedinice, koji mi je naglasio da „policija po pravilima ne smije da mi sama dira stvari ako ne gledam u pravcu njih”, te sam čak ja sam otvorio novčanik, „jer on po pravilima to ne smije”, a zatim je ispred mene pregledao jednu po jednu pregradu dok sam ja gledao. Međutim, ovi stručnjaci u petak veče, dvojica od njih (jedan ćelavi i još jedan), počeli su sami da vršljaju po mojim džepovima, na šta sam im ja rekao da to ne rade, da ću sam isprazniti džepove, pa onda neka me golog skinu ako treba, kao i da me uvedu u auto. 

Nudio sam čak da me povedu u policiju i tamo pretresu, da komšije ne gledaju bruku kako me policija pretresa kao najgoreg kriminalca, što oni nisu htjeli da urade. Odmah sam im saopštio šta imam u džepovima, krenuo da vadim i izvadio mobilni telefon i 40 evra, a onda je jedan od njih povikao da ne radim to, već će oni. Takođe sam im objasnio da sam ja sin njihovog bivšeg kolege, penzionisanog, i da kod mene sigurno ne mogu naći ni oružje ni drogu, ali se ni na to nisu obazirali, već su vrlo glasno zagalamili-  „ruke na krov i gledaj pravo”, uz žestoko fizičko pribijanje uz njihovo vozilo.

Rekao sam im da na taj način mogu da mi ubace u džepove šta hoće, i da mi tako prikače bilo koje djelo, ali se oni nisu obazirali, već su nastavili da pretražuju moje džepove. Kad sam zatražio u toku pretresa da mi se predstave, da znam njihova imena, jedan od njih, ovaj skroz ćelav, uzviknuo je glasno, unoseći mi se u lice  -  „MOLIM??”, samo što nije rekao – „Ko si ti da se tebi predstavljam?“.

Po meni, i onome što ja znam o policijskim pravilima (a što će mi kasnije u stanici potvrditi i komandir), policajac je dužan da kaže svoje ime u ovakvoj situaciji. Ipak, niko od njih nije htio da se predstavi, vidio sam jedino da se radi o vozilu 017, iako u Zakonu o unutrašnjim poslovima ("Sl. list CG", br. 44/2012, 36/2013, 1/2015 i 87/2018, piše decidno, u članu 29. „Policijski službenik u uniformi je dužan da se, prije početka primjene policijskog ovlašćenja, predstavi pokazivanjem službene značke i službene legitimacije, na zahtjev lica prema kome se primjenjuje policijsko ovlašćenje”. Eto samo još jednog od brojnih prekršenih pravila tog Zakona u petak veče. Takođe, u istom članu stoji i „Policijski službenik će, u toku primjene policijskog ovlašćenja, upozoriti građanina riječju „Policija”.

Niko od njih to nije uradio, za šta mislim ne samo da nije korektno, već da je protivzakonito, da policajac ne smije da uradi tako nešto običnom građaninu, i u konačnom da policija valjda nije van zakona.

U zadnjem desnom džepu imao sam 40 evra (dvije novčanice od po 20 €) i mobilni telefon, u zadnjem lijevom - ništa, u prednjem desnom  - cigare i upaljač, a u prednjem lijevom - račun iz prodavnice sačuvan da ga dam ženi, što sam im tačno rekao kada je pretres počeo. Interesantno, niko od policajaca nije držao neku svesku ili nešto slično, da zabilježi šta su sve našli kod nas, kao da su jednostavno sto posto bili ubijeđeni da će sigurno kod nas pronaći nešto nelegalno.

Račun iz prodavnice koji sam imao u džepu bio je zgužvan, izvadili su ga, i na haubi svog vozila gledali lampom oko pet minuta, misleći vjerovatno, kako je bio zgužvan, da će u njemu naći nešto, iako sam im rekao da je suludo kod mene tražiti drogu, te da vrlo lako mogu „motorolom” da provjere ko sam, čime se bavim, da li sam ikada imao problema sa policijom ili zakonom uopšte. Kad su završili pretres, vidno razočarani što nisu našli ništa, nisu htjeli da mi vrate račun koji sam trebao da predam ženi, već ga je suvozač odnio sa sobom uz riječi, citiram: „ne dam ti račun”.

Iako sam ga tražio nazad, dok je vozač, ovaj ćelavi, zatvarao staklo da bi odmah otišli. No, dok su još stajali napolje, i kontrolisali mog druga, lijepo sam im rekao da mi fali 20 evra iz zadnjeg džepa, i kutija cigareta iz prednjeg, uz već pomenuti račun. Ne kažem da mi je neko od policajaca uzeo novac, ali je činjenica da je nestao u toku pretresa. Ni o tome niko nije napravio niti jednu zabilješku, iako sam više puta ponovio šta mi sve fali, a vrli naši policajaci su se samo smijali. Neka što niko od njih nije htio to da zabilježi, već ni da mi da neko objašnjenje i uputi me šta da radim dalje. Pri tome, ponavljam da nisam nikakvo bezbjednosno interesantno lice, već običan građanin, i da nije bilo nikakve potrebe za policijskom brutalnošću (vikanje, guranje, grubo nabijanje tijela na vozilo i vraćanje ruku na krov, uz upozorenje da ih više ne spuštam i da gledam pravo).

Iako u Članu 56. a istog Zakona stoji da „Policijski službenik, u cilju sprječavanja izvršenja krivičnog djela ili prekršaja, privremeno oduzima predmet ako okolnosti slučaja, priroda i svojstva predmeta ukazuju da je predmet namijenjen za izvršenje krivičnog djela ili prekršaja, zatim da je to neophodno radi zaštite opšte bezbjednosti, te da je predmet moguće upotrijebiti za samopovređivanje, napad, bjekstvo, skrivanje ili uništavanje dokaza da je učinjen prekršaj”, mislim da običan račun iz prodavnice ne spada ni u jednu od ovih kategorija, a meni je zaista bio potreban.

Ako je policajac koji ga je uzeo bio frustriran činjenicom da kod mene ništa nije nađeno, ipak je morao na moj zahjtev da mi račun vrati. Takođe, što se tiče 20 evra koje su mi nestale iz zadnjeg džepa, ne kažem da ih je uzeo neko od policajaca, naprotiv, ali je činjenica da ih nakon pretresa nije bilo. Da su mi dozvolili da sam izvadim stvari iz džepova kao što sam bio i krenuo, do ovog ne bi došlo, tako da njih četvoricu smatram odgovornim za nestanak novca, i tražim da mi se isti takoše vrati, zajedno sa računom i kutijom cigareta. Nije riječ o količini novca, već o neviđenom bezobrazluku njih četvorice kada sam im rekao da mi novca nema, kao ni cigara.

Kako ja smatram, a kako piše u Članu 105., pod „Lakše povrede službene dužnosti”, lakše povrede službene dužnosti su, između ostalog, „neuljudan odnos prema građanima za vrijeme rada”. Sva četvorica ponašala su se prema nama veoma grubo, ne želeći da se predstave, ne dozvoljavajući nam da obavijestimo rodbinu gdje smo se zadržali, jer smo izašli na 15 minuta (a pretres je trajao 30), pa sve nadalje. Ako je to „uljudan odnos prema građanima”, ja zaista ne bih volio da saznam šta ovoj četvorki znači neuljudan odnos, a ako je neuljudan, mislim da se moraju kazniti zbog kršenja Člana 105, „Lakše povrede službene dužnosti”, na neki način (prvenstveno sklanjanjem sa ulice u kancelarije, i to obavezno, jer su kao pušteni s lanca da ujedaju).

Kako za ubuduće želim da budem siguran, želio bih da policija, ako pročita ove navode, objasni da li policajac može sam da vršlja po mojim džepovima, dok ja moram da gledam na potpuno drugu stranu, kao i da li uopšte mogu sami da kopaju po mojim džepovima, ili tek nakon što izvadim stvari na haubu vozila, te da li moram gledati šta rade sa mojim stvarima, ili treba, kao to veče, da gledam na drugu stranu, dok mi oni možda podmeću nelegalne supstance ili neke slične stvari po džepovima (što smo zadnjih mjeseci imali priliku da čitamo po raznim medijima).

Nakon završenog pretresa ostavili su nas tu gdje su nas i zatekli, a ja sam odlučio da odem do zgrade policije, da mi neko od starješina objasni šta se ovo zapravo desilo, i zašto su četvorica policajaca odlučila da tako brutalno pretresu nas dvojicu. Stigao je komandir (za koga sam tek sjutradan saznao da se zove Zoran Deletić), sa još trojicom kolega, i primio me u kancelariji na prvom spratu. Osim komandira, iskreno, zapamtio sam samo jednog sijedog čovjeka kratke kose (za koga su mi kasnije rekli da se zove Ranko Ljujić, mada ne mogu to i da potvrdim dok ga ponovo ne bih vidio i pitao), i jednog mladog koji je stajao ispred kancelarije. Ni oni mi se nisu predstavili, ali sam mislio da će to uraditi tokom razgovora, jer ipak je to komandir, a ne neki komandos sa ulice poput ovih sa pretresa. Sve sam mu objasnio, a on mi je odgovorno tvrdio da policajci imaju potpuno pravo da sami petljaju po mojim džepovima, dok ja gledam na potpuno drugu stranu (iako u istom Zakonu jasno stoji da to mogu da urade jedino ako postoji potpuno opravdana i nedvosmislena sumnja da kod osobe postoje nedozvoljna sredstva, nedvosmisleno i potvrđeno).

Kad sam mu rekao da mi tako mogu podmetnuti bilo šta u džep, komandir mi je odgovorio, citiram „ali oni to neće učiniti”.??? Rekao mi je i da je nemoguće da nam nisu pokazali značke i rekli imena, na šta sam ja odgovorio da nisu, i da želim da znam njihova imena, i tek tada mi je komandir izdiktirao njihova imena da upišem, Milićević Radovan, Đurđić Aleksandar, Jošović Žarko i Šoškić Petar. Zatim mi je rekao da sam bio u društvu bezbjednosno interesantnog lica, i da je upravo to prouzrokovalo cijeli događaj, te da mi dobro poznaje oca, i da će ga koliko je sjutra nazvati (nikad nije nazvao, bar do trenutka objavivanja teksta), i objasniti mu šta se dogodilo, i sa kim sam bio u društvu.

Pokušao sam komandiru da objasnim i da je on moj drug od djetinjstva, da me ne interesuje ko je on u očima policije, već samo da li je normalan po svim segmentima, te da je došao sa Topolice u Makedonsko naselje da bi zapalili cigar i prošetali pored moje zgrade, jer, kako sam već rekao, bio sam mrtav prehlađen. A komandir me je, vjerovatno na osnovu mog izgleda kao prehlađene osobe, pitao da li sam nešto pio ili koristio neke supstance.

Na to sam odgovorio da apsolutno nisam, i da mi se donese alko test da duvam da dokažem trezvenost, kao i sve moguće testove na droge da dokažem da nisam ni drogiran. Tada komandira pitam za njegovo ime, kako bih kad dođem kući obavijestio oca kod koga sam bio, i da sam konačno te večeri naišao na nekog razumnog, a onda se njegovo ponašanje drastično mijenja, i tjera me iz kancelarije uz povik „izađi napolje, napusti prostoriju”, iz kancelarije, tačnije izbacuje me napolje uz upotrebu sile, i predaje ovom mladom policajcu koji je stajao ispred, a koji me odvodi sve do izlaza.

Dok su ova četvorica prekršila čak nekoliko članova Zakona, a što se tiče dijela ovog člana o nanijetoj šteti, moja šteta je 20 evra, kutija cigareta, i račun iz prodavnice, i želim da mi se nadoknadi, a račun koji je suvozač namjerno odnio - vrati. Možda će neko reći „pa to je ništa”, ali za mene bi šteta bila i samo jedan evro kada je ponašanje nabrojanih policajaca bilo toliko grubo, a takođe, po mom mišljenju, prekoračili su svoja ovlašćenja koja su navedena u citiranom Zakonu o unutrašnjim poslovima.

U istom Zakonu stoji i sledeće: „Policija je dužna da podnosiocu pritužbe dostavi pisani odgovor, u roku od 30 dana od dana prijema pritužbe. Podnosiocu pritužbe omogućiće se učešće u postupku provjere i utvrđivanja činjeničnog stanja u vezi sa pritužbom. Ukoliko podnosilac pritužbe nije zadovoljan odgovorom iz stava 2 ovog člana, ili ne dobije odgovor u roku od 30 dana, podnosilac pritužbe se može obratiti Ministarstvu, u roku od 15 dana od dana prijema odgovora, odnosno istekom tog roka”. Takođe, u Članu 17 stoji „Lice koje smatra da su mu vršenjem policijskih poslova povrijeđene slobode i prava, ili mu je nanijeta šteta, ima pravo na sudsku zaštitu i naknadu štete”.

Laž policijskih službenika kao zvanična istina

 Dan kasnije (juče) otišao sam kod  Peđe Buškovića u CB Bar, kod koga me je uputio otac, a koji je me je odmah primio vrlo ljubazno u svojoj kancelariji, i uz priču o događaju objasnio da mogu odmah podnijeti prtitužbu protiv policajaca iz te ekipe, ili da mogu sačekati da on tog dana obavi, kako je rekao, „ozbiljan” razgovor sa njima, i da me obavijesti o ishodu, pa da ja nakon toga mogu zvanično podnijeti pritužbu.

Takođe, rekao mi je da će obezbijediti sučeljavanje te četvorice policajaca sa mnom, kako bi utvrdili istinu, kao i komandira Deletića, zbog onog guranja iz kancelarije i upotrebu sile. Prihvatio sam njegovu ponudu, prvo razmišljajući da je ipak prijatelj mog oca, a zatim i znajući da istina može biti jedino moja, a da policajci jedino mogu da lažu ako namjeravaju da pobijaju moj iskaz.

Otišao sam čekajući na njegov poziv, ali kako poziva nije bilo, nazvao sam gospodina Buškovića, koji mi je rekao da su oni već održali taj sastanak, ali bez mene, gdje su svih petoro prisutnih, kako mi je Bušković prenio, naveli da sam slagao sve što sam napisao u izjavi. Čak i Deletić, koji je rekao da me nije izbacio iz kancelarije, uprkos troje svjedoka koji su to vidjeli. Nadam se samo da neće, poput njega, slagati i ostali prisutni u kancelariji, posebno ovaj Ljujić, koji mi se učinio kao dobar čovjek.