Barski kongres - 50 godina kasnije: Dan kada su rodoljubi krenuli na Broza

Početkom ovog mjeseca se navršilo  jubilarnih 50 godina od čuvenog Barskog kongresa.

Podsjetimo, boreći se protiv šiptarskog separatizma na Kosmetu, Brozovog samovlašća i Ustava iz 1974. godine kojim je praktično počelo razbijanje SFRJ, grupa intelektualaca je u Baru održala svoj 5. kongres KPJ koji ih je mnogo skupo koštao – njih tridesetdvojica osuđeni su na ukupno 196 godina robije!

Iz knjige „Robijaš“ Miljana Babovića, svojevremeno je magazin "Sedmica" objavio najzanimljivije djelove, koje ovom prilikom prenosimo.

........

Prohladni osmijeh majskog dana. U kući svi spavaju. Desetak milicionera opkoljava kuću. Predvodi ih Suljo Nalbani. Kada je blokada gotova, Suljo prilazi ulaznim vratima i počinje da lupa i rukama i nogama. Nastoji da buka bude što veća kako bi ublažio sopstvenu sumnju u mogući otpor i da istovremeno pokaže onome unutra da se sa njime nije šaliti.

-Milicija, otvaraj!

Okrenuh ključ i suočih se sa revolverom uperenim u grudi.

-Šta znači ovo? – upitah.

-Mi nijesmo Rankovićeva Udba. Mi dolazimo s razlogom i dokazima.

Trojica uletješe unutra.

-Baboviću, sve znamo! Znamo da je neprijateljski materijal kod tebe. Pokaži gdje je to mjesto da snimimo, da ne bismo preturali po kući.

Vidim da sve znaju, ali, ipak, kažem:

-Ovo je neka zabuna, ne znam o čemu se radi, a vi provjerite.

Pretresoše cijelu kuću, ali ne nađoše ništa.

Već se razdanjivalo. Povedoše me od džipa. Umjesto u stanicu milicije, produžiše dalje prema željezničkoj stanici, a onda izvan grada prema selu gdje sam radio kao nastavnik srpsko-hrvatskig jezika. Uđosmo u zbornicu. Pokazao sam im moju kasetu. Sve ispreturaše, ali ni tu ne nađoše ništa. Sad su već vidno uzrujani.

Na mnogo pitanja nemam odgovora. Pitanja, pitanja, pitanja… Jesi li sve pohapsili? Ko je još ostao? Koliko znaju? Šta znaju?

Ulaze dva čovjeka, jedan je mlad, a drugi ima oko 45 godina. Onaj stariji se predstavi:

-Ja sam inspektor Rosandić iz Prizrena. Angažovan sam na ovom slučaju jer vas ima dosta, pa kolege iz pećkog SUP-a ne mogu da postignu da obave posao.

Izvadi nekoliko listova papira i olovku, i reče:

-Piši sve što znaš!

Vrtim olovku u ruci. Počinjem nešto da crtam. Nastojim da djelujem smireno i sigurno. Dolazim do zaključka da treba biti principijelan i do kraja zastupati ispravnost pobune protiv režima. Biti tužitelj. Biti prkosan i ponosan. Oni jednako neće imati milosti.

-Da, tačno je, učestvovao sam u radu na obnovi Kopunističke partije Jugoslavije…

Lice islednika se ozari, likuje – pobijedio je. Progovorio je poslednji od uhapšenih u Peći.

Četvrtog dana uveče, oko 23 sata, poveli su me u Okružni sud kod istražnog sudije i javnog tužioca. Dao sam iskaz o svemu što sam radio na obnovi KPJ. Sjutradan sam dobio rešenje o produženju pritvora.

KAKAV SMO TO ZLOČIN POČINILI?

Kakav smo to „zločin“ počinili te se oko nas digla tolika prašina – te 1974. godine?

Oktobra mjeseca 1973. godine, Komnen Jovović mi je napomenuo da je u Sovjetskom Savezu formiran Inicijativni odbor za obnovu KPJ. U to nijesam ozbiljno povjerovao, niti mi je tada bilo na pameti da se uključujem u bilo kakav ilegalni rad, iako sam bio veoma razočaran, bolje rečeno – iznevjeren u očekivanju i nadi od socijalističkog društva koje se izgrađivalo u Jugoslaviji.

Do mog konačnog razlaza sa SKJ došlo je 1968. godine poslije studentskih nemira u Beogradu. Tada, Josip Broz sa Briona poručuje da su studenti u pravu i da se treba razračunati sa birokratijom u redovima partije, da će, ako bude trebalo, i on stati u studentske redove samo da se ostvare ideali revolucije. Međutim, nakon nekoliko dana, dragi Jožek prevrće ploču i kaže da su studentski nemiri  zavjera imperijalizma i raznih bjelosvjetskih agentura, te da ćemo se svim sredstvima braniti i odbraniti.

Kad sam čuo taj govor, rekao sam sebi: „Ja i ti smo, Jožek, raščistili za sva vremena. Vi ste, druže Tito, obična varalica i hohštapler!“ Moj otac je bio u pravu što je od početka imao takvo mišljenje o njemu.

Osim toga, padom Rankovića stvorila se nepodnošljiva atmosfera za Srbe, pogotovu na Kosmetu. U vazduhu je lebdjela nesigurnost za nešiptarski živalj. Počelo se govorkati o odlasku kao jedinom izlazu iz ove situacije.

Na predlog Cice Patronogić, Kosovo i Metohija su preimenovali u Kosovo. „Metohija“ je izbačena iz dva razloga. Prvi: metoh na staroslovenskom znači manastirski posjed. Drugi: Metohija je poslije Prvog balkanskog rata pripala Crnoj Gori. Trebalo je i tu činjenicu anulirati u pripremi za projekat „Kosovo republika“. Sve se to radilo sa puno pompe, uz političku i medijsku podršku, a pod parolom emenacipacije Albanaca koji su vjekovima bili „žrtve velikosrpskog nacionalizma“.

Na svako dorbonamjerno ukazivanje da je Kosmet i srpski, reagovalo se etiketom: „Ti si rankovićevac!“ Već tada se osjećalo da je poželjno biti Šiptar, Musliman, Rom, Turčin, Crngoorac, ali nikako Srbin.

Nakon demonstracija u Beogradu, dolazi do demonstracija u Prištini pod parolom „Kosovo republika“. Vlast je nastojala da ih stavi u istu ravan sa beogradskim studentiskim nemirima. Na jednom skupu prosvetnih randika, suprostavio sam se takvoj paraleli. Posle toga sam bio etiketiran kao veliksorpski nacionalista i našao se na spisku za likvidaciju koji je sačinila šiptarska iredenta.

Ovi i slični potezi vlasti su uticali da se za sva vremena raziđem sa politikom SKJ. Te 1968. sam sebe sam isključio iz Partije.

Bio sam politički neaktivan do početka 1974. godine, kada su me Branko Bošković, Komnen Jovović i Branko Dragović upoznali sa prirpemama za obnovu KPJ. Petog aprila te godine u Baru smo održali Peti kongres KPJ kome je prisustvovlao 12 ljudi: Komnen Jovović, Branko Bošković, Branko Dragović, Miladin Tomović, Radan Tomović, Momčilo Jokić, Drago Stamatović, Čedomir Jasnić, Radenko Bjelanović, Dragoljub Simonović, Aleksandar Piper i ja.

Bošković je obrazložio zašto Peti kongres. To je zbog toga što smo smatrali da je rad KPJ do Petog kongresa 1948. godine  bio uglavnom prihvatljiv. A onda je na Petom kongresu Josip Broz izvršio državni udar i zaveo režim lične vlasti. Tada je prekinut kontinuitet rada KPJ i ona se pretvorila u savez komunističkih partija republika i pokrajina, čime su široko otvorena vrata nacional-socijalizmu i stvaranju preduslova za izbijanje građanskog rata u Jugoslaviji.

DRAKONSKE ZATVORSKE KAZNE

Dan prije završetka suđenja, 14. septembra 1974. godine, „Politika“ je objavila govor Josipa Broza političkom aktivu Jasenica, u kom je između ostalog rekao: „Naši unutrašnji neprijatelji su ponovo počeli dizati glave. Uspjeli su čak da održe neki kongres. Potrebno je zaoštriti borbu protiv tih elemenata svuda gdje se oni nalaze.“

Poslije ovakve preporuke “najvećeg sina naših naroda i narodnosti“, 18. septembra 1974. Godine, predsjednik Okružnog suda u Peći pročitao nam je presudu. Na zatvorske kazne osuđeno je 27 lica: Komnen Jovović, Branko Bošković, Branislav Dragović, Miladin Šoškić, Radisav Milić, Miladin Tomović, Radoslav Dragović, Radan Tomović, Slobodan Rajović, Milutin Perunović, Čedomir Jasnić, Dragoljub Stamatović, Murat Cucak, Milosav Babović, Miodrag Marković, Milorad Radunović, Milovan Tmušić, Branko Zogović, Vido Vujović, Obrad Jelić, Slobodan Lazić, Svetislav Zonjić, Vuk Dragović, Golub Šaljić, Nikola Uskoković, Miladin Raspopović i ja.

Kazne su bile stravično visoke, u rasponu od jedne do 14 godina. U sudnici je nastao tajac. Zapisničarka Blagica hadži-Ristić je zaplakala. Osuđeni smo ukupno na 163 godine zatvora. Ja sam osuđen na 10 godina.

Sjutradan, 19. septemrba, odveli su nas za Titograd kao svjedoke na suđenje grupi iz Crne Gore. Dan prije toga, Veselin Đuranović je političkom aktivu Bijelog Polja govorio o „grupici koja je pokušala da srušisistem socijalističkog samoupravnog uređenja“.

Dok smo čekali u hodnu titogradskog Okružnog suda, jedan „dični crnogorski patriota“ poče da viče: „Sudite izdajnicima! Sve njih treba uz zid. Majku im ibeovsku!“

Bože, kako sam se jadno osjećao i koliko sam se postidio što pripadam istom narodu sa tim jadnikom. Ta se fela postepeno množila i potiskivala onu pravu – crnogorsku, ponosnu, ljudsku, čojsku i junačku.

Tog dana su osuđeni: Momčilo Jokić (11 godina), Branimir Jokić (7), Miladin Ćulafić (6), Miladin Janković (5), Drago Đorđević (5). Dakle, 32 politička osuđenika u Peći i Titogradu, dobili su ukupno 196 godina robije.

Nas 11 kaznu je izdržavalo u Zabeli, u najtežim uslovima. Nadao sam se da ćemo smanjiti kaznu. Prevario sam se. Odslužili smo do poslednjeg dana. Izašao sam iz Zabele 1984. godine.

STRAH MOJIH KONJUŠANA

Čudan je to osjećaj kad posle toliko godina osjetite kakvu takvu slobodu. Kada sam otišao u zatvor, sin je bio u trećem osnovne, a kada sam izašao bio je u vojsci, dok je ćerka 1974. godine bila u petom osnovne, a kada sam se vratio iz Zabele – ona je bila na trećoj godini Medicinskog fakulteta. Došlo je preko 200 zdravica. To je govorilo da titoističke stege polako popuštaju.

U Peći sam ostao dva-tri dana, a onda sma otišao u Vasojeviće, u moje selo Konjuhe da obiđem strica i roditeljske grobove.

Za razliku od Peći, u Konjusima su mi prilazili sa rezervom. Moji Konjušani su se plašili. Kada sam išao iz Ivangrada autobusom za  Konjuhe, prišao mi je Milo Đukić, zagrlio me i poljubio, i rekao:

-Dobro došao, Miljane Baboviću! Ove kukavice ne smiju da ti priđu, a jednog dana će se sa tobom ponositi.

Kući je došlo samo nekoliko rođaka i komšija da me vidi, i to noću.

Ostao sam dva dana kod strica, i nastavio put za Titograd da obiđem sina u vojsci i braću od strica.

Pošto sam se vratio u Peć, saopšteno mi je da ne mogu raditi u prosveti, vojsci i državnoj upravi. Silom prilika, počeo sam da radim kod auto-lakirera Slavka Martinovića.

Početkom aprila 1990. godine, Branko Bošković je došao kod mene i predložio mi da legalizujemo rad obnovljene KPJ. Već polovinom aprila 1990. godine, „Pobjeda“ je objavila: „Centralni komitet obnovljene KPJ, izabran na Petom kongresu u Baru 1974. godine, najavljuje skoru registraciju, izlazak iz dosadašnje ileganosti i stupanje u legalnu djelatnost.“

(Nastavlja se)