Ne, nema džukela među psima! Ima lutalica. Džukela nema. Nikako! I oni najzapušteniji psi koje svakodnevno srećemo ulicama gradova i naselja, žrtve su nemarnosti ljudi.
Možemo ta četvoronoga stvorenja da manje ili više volimo, ili ne volimo, ali….
Džukela je nekako prijemčivija odrednica odnosno karakterna osobina za „čovjeka“.
Džukela je, recimo, nedavno otrovala Džekija. Psa omiljenog u naselju, koji je, iako mješanac, neodoljivo podsjećao na zlatnog retrivera.
Neiživljen, sa nesumnjivo snažnim trajnim psihičkim posljedicama iz ko zna koliko sumorne vlastite prošlosti, džukac je donio odluku da Stefana, Milicu, Dušana i Janu tako surovo kazni što će im usmrtiti ljubimca s kojim su praktično rasli. Psa koji za osam godina života nikada suvišno ni lanuo nije, a kamoli da je na nekoga nasrnuo. Čak ni onda kada bi prepoznao džukele u ljudskom obliku. Znao je i njih da prezre.
Nemam nikakvu dilemu da je Džekiju IQ bio višestruko veći nego njegovom dželatu. Dobronamjerniji je bio i prema ljudskoj vrsti od svog krvnika, sasvim nesumnjivo. A bijeda od dželata, imala je i učitelja.
Stara ponjava, dokazano iskusna u ubijanju nedužnih bića, obezbijedila je smrtonosni otrov, kako bi učinila uslugu antihristu. Ubica ubici učinio uslugu. Dakle, „modernom“ terminologijom kazano, u pitanju je udruženi zločinački poduhvat dvije podguzne muve, naizgled finih manira. Primitivizam je ovdje namjeran, da ne bude zabune.
Nadalje, svjestan da manir osvetoljubivosti koji me donekle karakteriše i nije u najboljem duhu hrišćanstva, negdje pronalazim utjehu u misli besmrtnog vladike i pjesnika, Svetog Tajnovica Lovćenskog, kada kaže : „Zlo činiti, od zla braneći se, tu zločinstva nema nikakvoga“.
Daleko od toga da mi je i u primisli primjena bilo kakve sile zarad namirenja pravde, ali svakako da neću biti pretužan ako džukela Božjom voljom plati cijenu mržnje i zlobe kojima je obuzet (a). Najzad, blizak mi je i Tolstoj koji svaku primjenu sile smatra zlom, bez obzira na uzrok, tako da džukeletina može mirno da spava. Ili bar da se tako ponaša.
Priznajem, iako sam kao novinar objavio popriličan broj priloga o slučajevima trovanja pasa na području sa kojeg izvještavam za različite medije, nisam nikada imao do kraja najiskreniju emociju na reakcije utučenih vlasnika, što mi nakon slučaja sa Džekijem pomalo i savjest čini nemirnom. I zbog toga se kajem. A, to je, neka mi bude dozvoljeno da neskromno konstatujem, ipak hrišćanski!
Milenko Jovanović
