Jovanade(I): Kako do pomirenja u Crnoj Gori

PIŠE: Jovan Plamenac

 
O tome kako DO pomirenja u Crnoj Gori veoma teško možemo smisleno da pričamo u današnjim uslovima previše dubokog razdora, nerazumijevanja i odsustva volje da do njega dođe. Ali, kako KA pomirenju, kako da u taj proces uopšte krenemo – možemo.

Kao što ni svađe nema ako je neće barem dvoje, tako ni pomirenja nema ako ga oni koji su posvađani neće. Dok god su sukobljene strane u rovovima iz kojih pucaju na protivnika, dok god svako priča svoju priču iza svoje tarabe, dok slušamo monologe svakog u njegovom mediju, sukob se samo podgrijava, nekad manje nekad više, ali ne dopušta se da se ohladi.

Dakle, da bi se krenulo ka pomirenju, potrebno je sresti se i razgovarati. O zakrvljenosti naroda u Crnoj Gori znamo od kada je zapisa o njoj. Sasvim izvjesno je da je ovaj narod i ranije živio u međusobnim sukobima. Plemenski sukobi nadograđeni su političkim, a ovi ideološkim pa i civilizacijskim, koji su u osnovi današnjih sukoba u Crnoj Gori.

Za početak,potrebno je u društvu uspostaviti odgovornost za javno izrečenu riječ. Kako sada stvari stoje u Crnoj Gori, javno izrečena riječ nema težinu; govoriti u Skupštini, na televiziji, naučnom skupu ili lupati u pinjatu – skoro isto mu dođe.

Problem odgovornosti za javno izrečenu riječ potrebno je rješavati pravno i etički. Zakonski je regulisana prezumpcija nevinosti, da niko ne smije javno biti proglašen krivim prije nego to bude pravosnažno sudski utvrđeno, kao i druge medijske malverzacije, ali u praksi nije regulisano sprječavanje nepoštovanja zakona. Mediji su prepuni paušalnih, neargumentovanih optužbi, pa i kaštiganja ljudi. Novinari i urednici medija ne snose nikakve posljedice za kršenje kako zakona tako i etičkih normi.

Crnogorski naučnici, posebno oni u društvenim naukama, u velikoj mjeri djelaju pod političkim uticajem, ne rijetko su i na službi političkim strukturama, što je najvidivije u istoriografiji. Takozvana „struka“, ljudi formalno stručno osposobljeni, ne rijetko su poslušnici režima, na uštrb ne samo etičnosti, nego i samog učenja svoje struke. Svoje talente, takođe, režimu su priložili i mnogi crnogorski umjetnici.

U Skupštini narodni poslanici napadaju jedni druge, pa i svoje političke i druge protivnike koji ne pripadaju ovom tijelu, bez ikakve odgovornosti. Na istinitost njihovog iskaza, u praksi, obavezuje ih jedino njihov moralni lik. Nažalost, to se pokazuje slabašnom obavezom.

Ako bi u Skupštini bila uspostavljena odgovornost za javno iznešenu riječ, bio bi to veliki korak ka uspostavljanju odgovornosti za javne riječi u medijima i drugdje. U Skupštini ta odgovornost mogla bi se uspostaviti osnivanjem Etičke komisije pred kojom bi poslanici morali da dokazuju istinitost, pa i etičnost i zakonitost svojih tvrdnji izrečenih na skupštinskim zasijedanjima. Ako svoje tvrdnje ne dokažu, oni bi javno bili izobličeni kako klevetnici, kao alapače, i izgubili bi dignitet u društvu, pa i kod onih koji su im dali glasove na izborima.

Onda bi bilo lakše tu odgovornost uspostaviti i u medijima. Pored medijskih zakona postoje i medijski kodeksi, kao pravni i etički regulatori funkcionisanja medija. Postojala su u Crnoj Gori tijela osnovana da bi utvrđivala profesionalnost rada medija, ali njih su činili novinari i urednici tih medija i pokazala su se nefunkcionalnim. Izvjesno je da bi slično tijelo koje bi činili nezavisni intelektualci, ali uistinu nezavisni, imalo uspjeha u nadziranju rada medija, u ukazivanju na njihovu neprofesionalnost i spekulativnost.

Ali, kao i uspostavljanje odgovornosti za javno izrečene optužbe u Skupštini, tako je i profesionalni, objektivni rad medija pitanje političke volje. Ukoliko ona izostane, uzaludna je priča nove skupštinske većine i izvršne vlasti o slobodama koje su osvojene 30. avgusta prošle godine. To busanje u prsa nimalo se ne uzdiže iznad onog lupanja u pinjatu. Ako sloboda govora ne podrazumijeva odgovornost za istinitost njegovog sadržaja, onda ona postaje – sloboda laganja. „Sloboda laganja“ u medijima, Skupštini i drugdje, pa i u „struci“, od Crne Gore načinila je svojevrstno bojište.

Neargumentovane optužbe i popljuvavanje ljudi postali su uobičajenost života u Crnoj Gori. Najteže će biti promijeniti u svijesti ljudi taj osjećaj normalnosti nenormalnog (kao i kod korupcije). Ali to nije nemoguće, posebno ne sada kada su i skupštinska pozicija i opozicija – opozicija Vladi. Valjda nikada i nigdje u parlamentarizmu to dosad nije viđeno. Vlada se našla na vjetrometini, nezaštićena ni sa jedne strane. To ljudima u Vladi ne dopušta ni trenutak opuštanja. Ali, ta nezaštićenost Vlade parlamentarnom većinom nagovještava mogućnost njene istinske lustracije, pa i po dubini.

To znači da bi trebalo, kada Vlada uistinu zavlada, da pored podložnosti njenog rada sudu javnosti, javnosti i pravosuđu budu dostupni podaci kojima će nepočinstva prethodne vlasti moći biti dokazana. Naravno, ukoliko dokumentacija o njima nije uništena (a to je već pitanje druge odgovornosti).
Uz uspostavljanje odgovornosti za javno rečeno, moguće je organizovati civilizovane rasprave o svim temama koje su razdijelile crnogorski narod.

Narod je smućen medijskim bombardovanjem, često ne razlikuje informaciju od dezinformacije, istinu od laži. Zato je potrebno javno ukrstiti argumente, posebno na teme koje svađaju narod. Ove rasprave trebalo bi organizovati na Televiziji Crne Gore. Uslov za to je da Skupština oslobodi Javni servis, koji je svojom uređivačkom politikom na fonu privatnih crnogorskih mejnstrim medija (medija koji „puvaju u istu tikvu“: Pobjede, Analitike, Aktuelno, CDM…), suprotno načelu i zakonskoj obavezi da je on glasilo građana Crne Gore. Svrstavanje Javnog servisa u glasila režima koji je doskora bio na vlasti, a sada je „duboka država“, opasniji je kriminal, sa dubljim posljedicama, nego pljačkaška privatizacija crnogorskih preduzeća, ravan dilovanju droge, jer napada svijest ljudi. Crnogorski mejnstrim mediji, u koje još uvijek spada i Javni servis, ugrožavaju mentalnu higijenu ovdašnjeg naroda.

Privatni mediji vode uređivačku politiku u interesu onih u čijem su vlasništvu. To se podrazumijeva, kao i da ker štiti svoga gazdu. Ali kada ker ugrozi druge ljude, oni su prinuđeni da se brane. Od medija moguće je braniti se tako što će biti procesuirani kada krše zakon i javno osuđeni kada krše etička načela profesije.

Uređivačku politiku Javnog servisa potrebno je da definiše Skupština. Ne skupštinska većina kao u vrijeme prethodne vlasti, nego Skupština. Mutnu vodu javnosti, u kojoj crnogorski narod, ubrljan spekulativnim informacijama, tumara, sudara se i svađa, potrebno je izbistriti.

Celebno će biti civilizovano sučeljavanje kompetentnih ljudi koji zastupaju suprotstavljene stavove na teme koje su razdijelile narod u Crnoj Gori i u toj razdijeljenosti ga drže. Ove rasprave neophodno je voditi pristojno: iznošenjem argumenata, bez upadanja u riječ i priče uglas, bez svađe. Novinar koji će biti moderator ovih sučeljavanja mora biti prvenstveno vaspitan čovjek, a onda i tolerantan, elementarnog opšteg obrazovanja.

Pa, izvolite gospodo: pozicijo i opozicijo, Srbi i Crnogorci, četnici i komite, heteroseksualci i homoseksualci, vi koji ste protiv abortusa i vi koji ste za abortus, vi koji ste protiv vakcine i vi koji ste za nju, vi koji ste za Srpsku pravoslavnu crkvu i vi koji ste protiv nje, vi koji ste za crkvu Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu i vi koji ste protiv nje, vi kojima je Rumija crnogorska i vi kojima je ona albanska planina, vi kojima je Podgorička skupština legitimna i vi kojima nije, ali i vi koji nijeste poklonici evroatlantizma i vi koji jeste, vi kojima je Kosovo pokrajina Srbije i vi kojima je Kosovo država, vi koji smatrate da u Srebrenici nije počinjen genocid i vi koji smatrate da jeste, vi koji smatrate da je u Jasenovcu počinjen genocid i vi koji smatrate da nije, vi koji govorite srpskim i vi koji govorite crnogorskim jezikom…, oči u oči kažite na osnovu čega temeljite svoje tvrdnje.

Nemojte da se svojim stavovima razmećete u javnosti dok je onome ko će da vam oponira flaster preko usta. Nemojte drugome da namećete svoje stavove, posebno ne nacionalnu pripadnost. Njegova zabluda je njegov pogled na stvarnost, vaša istina vaš. A što ako je obrnuto, ako ste vi u zabludi a ne on? Nemojte narodu da naturate vaše istine. Dajte mu, napokon, mogućnost da sam rasuđuje.

Još kada bi netedenciozno informisala, istražujući a ne podmećući, Televizija Crne Gore postala bi istinski Javni servis i stekla povjerenje u narodu.

Ovu bajku u realan život, i tako krenuti ka pomirenju naroda u Crnoj Gori, može pretvoriti jedino politička volja aktuelne skupštinske većine.