Ћирилица Latinica
01.03.2021.
Kolumne

Jovanade (VI): Nije svejedno ko će biti "prvi među jednakima"

Autor: Redakcija 1 Ostavite komentar

PIŠE: Jovan Plamenac

 
Pitali jednom patrijarha Pavla:
„Vaša Svetosti, što znači to da ste Vi prvi među jednakima“?
On se našalio:
„To znači da ja, kada sednem za trpezu sa mojom braćom arhijerejima, prvi sipam supu“.

Ipak, nije svejedno ko će biti „prvi među jednakima“, ko će biti poglavar pomjesne Crkve.

U srpskom narodu Crkva je najuticajnija institucija („institucija“ – uslovno rečeno). Iz te činjenice proističe i potreba svake vlasti da nad njom ima kontrolu. Već neko vrijeme svijetom vladaju zakulisni vladari. Mi njih ne vidimo, ali prepoznajemo njihova djela – posmatrajući djela „demokratskih“ vladara koji su pod njihovom kontrolom. Kao što „demokratski“ vladari u svojim državama sprovode interese zakulisnih vladara koji su ih postavili na položaje na kojima su, tako i oni nastoje da pod njihovom kontrolom budu svi segmenti društva, da bi mogli da odgovore obavezama prema onima kojima služe. Posebno im je važno da uspostave kontrolu nad Crkvom, zbog njenog ogromnog uticaja u narodu, i trude se da to urade na isti način kako to rade njihovi nalogodavci koji imaju kontrolu nad njima samima: kontrom nad patrijarhom, ali i nad episkopima, koji u svojim eparhijama imaju realnu vlast.

Tako je i režim Mila Đukanovića nastojao da kontroliše Crkvu u Crnoj Gori, ali naletio je na gromade mitropolita Amfilohija i vladiku Joanikija i polomio je zube. (Sada iz pozicije duboke države u kojoj je nastoji da kontroliše one koji su njegov režim zamijenili na vlasti.)

Interes Crkve, koja temelji na jevanđeljskoj istini, na vrjednosnom sistemu nastalom na toj istini, oprečan je interesima zapadnjačkih globalističkih vladara iz sijenke, čija novopaganska ideologija temelji na tekovinama bogoborne Francuske buržoaske revolucije. Saradnja crkvenih vlasti sa državnim vlastima koje su porobljene zapadnjačkom globalističkom ideologijom riskantna je ne manje nego hirurški zahvat na otvorenom srcu u prostoriji punoj muva. Političari koje su, svojom propagandom, izbornim i drugim mahinacijama, na vlast doveli zapadnjački globalisti, nastojaće da naklonost naroda uzraslog u hrišćanskom duhu pridobiju tako što će deklarativno iskazivati svoju naklonost Crkvi, pa i materijalno joj pomagati, pojati tradiciji i vrlinama koje su očuvale nacionalno biće naroda pod raznovjernim okupatorima, kroz mnoge vjekove, a radiće sve ono što je u interesu onima kojima služe, pa ma koliko to bilo suprotno intersu naroda.

Jednom rukom će narod kojim vladaju grliti i ljubiti a drugom će mu, propagandom ga prethodno anesteziravši, nožem parati utrobu. Legalizovaće ubijanje začete a ne rođene djece, pa i propagirati, čak i plaćati vantjelesnu oplodnju; ozakoniće i istopolne brakove, promovisati promiskuitet i uništavati porodicu; školske programe, medije, kulturu, nauku kontaminiraće ideologijom kojoj služe; svojom servilnošću, otvaraće vrata farmakomafiji u tako uništavati zdravlje naroda; usisavaće migrante sa Istoka i mijenjati nacionalnu strukturu naroda u državi kojom upravljaju, pa i genetski kod autohtonog naroda… i sve to zamaskiraće, kao nagazne mine travom, demagoškom pričom o vrlinama svog naroda, snimanjem filmova i televizijskih serija o velikim događajima iz njegove istorije, otkrivanjem spomenika njegovim velikanima…

Izuzetno važno im je da narod uvjere da im je Crkva naklonjena i da ih podržava – i tako Crkvu, pa preko nje i ostali narod, pacifikuju – da sjeme zapadnjačke bogoborne ideologije koje su posijali, zađubrili i navodnili prekriju tom slikom, kao balonom u kojem će ono nesmetano uzrastati i davati plodove. Kada ovo sjeme sasvim uzraste, biće kasno za Crkvu, i za sav narod. Crkva, koju „ni vrata pakla neće nadvladati“, u ovom svijestu ostaće, tu i tamo, u onima snažnim duhom, djelima vjernim Bogu, a narod će postati obezličena skupina, masa.

Na „prvog među jednakima“ biće usredsređena pažnja kako naroda tako i vlasti, i tako će mu rasti realna društvena moć, bez obzira na ograničenu formalnu vlast u Crkvi. Globalistički poslušnici pričom će mu gladiti uši. Ako u njemu, po slabosti ljudske prirode, ima u trunke sujete, snažno će je pumpati. Istovremeno, za saradnike će mu poturati svoje ljude, visprene i učene, koji će mu, uz samonametnute ambiciozne udvorice, odabirom i obradom informacija koje će mu nuditi, oblikovati stvarnost u kojoj živi i tako usmjeravati njegove postupke i odluke. Stoga je za patrijarha, kako za njegovo lično očuvanje monaških zavjeta i svešteničkog zaloga, još i više za pomjesnu Crkvu kojoj je poglavar, izuzeno važno da po svojoj savjesti odabere sebi saradnike, da to budu Bogu odani mudri ljudi, spremni na žrtvu.

Svaki čovjek samim svojim postojanjem, a to mu je rečeno i u prvim dvjema Božijim zapovijestima, prizvan je na ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima. Ako nema ljubavi prema ljudima, prema svakom Božijem stvorenju, pa bio mu on prijatelj ili neprijatelj, svejedno, ne može je imati ni prema samom Bogu. Mjera ljubavi prema Bogu je ljubav prema ljudima. I patrijarh je prizvan na komunikaciju sa ljudima sa pozicije svog odnosa prema Bogu kroz ljubav, kako sa pravoslavnim hrišćanima, tako i sa rimokatolicima, muslimanima i ostalim inovjernicima, pa i sa onima koji su na vlasti i služe novopaganskoj ideologiji (da ne služe novopaganskoj ideologiji ne bi ni bili na vlasti, barem ne na ovim našim prostorima).

Odavno smo zakasnili da zaštitimo Crkvu od lukavog upliva globalističke ideologije. Sada je nužno Crkvi liječiti rane koje joj je vrjednosni sistem zapadnjačkog globalizma – našim pristankom – nanio, ali i sprječavati otvaranje novih rana. Materijalistički duh duboko je penetrirao u Crkvu i razjeda je kao crv.

Bog će sačuvati Crkvu Svoju, čujemo kao mantru. Hoće, ali kroz Svoje svete, kroz ljude koji Ga svojim životom nose u sebi. Bog neće intervenisati pa ma koliko zlo Crkvu ovoga svijeta snašlo ako ne bude Ilija. Kao što nas neće kazniti što god da uradimo, tako nam ni dobro neće nametnuti. Bog će nam pomoći onoliko koliko smo mi svojom voljom, svojom saglašnošću, ne deklarativnom nego djelatnom, pripravni Njegovoj pomoći, njeni sudionici. Bog nije siledžija i apsolutno poštuje našu slobodu, našu slobodnu volju, koju smo od Njega na dar dobili učovječenjem. Koliko god mi Njega poštovali ili ne, pa bili mi pravoslavni hrišćani, muslimani, budisti, bogoljupci ili bogoborci, sveci ili zločinci, on nas jednako poštuje. U Boga nema onih koji su mu simpatični i onih koji nijesu. U Boga svako ima jednaku startnu poziciju svog života, i svako je jednako prizvan da useli u Njegovo Srce. Božije Srce je – Carstvo Nebesko.

Sveti Jovan Krstitelj pripremao je narod Izrailja za dolazak Mesije, Boga među njega, pozivajući ga na pokajanje, na preumljenje. Jedino pokajanjem čovjek može da pospremi svoju dušu, da je počisti, da Bog može u nju da useli. Ne može Savršeno Čisti u dušu uprljanu grijehom. I sam Isus je svoju trogodišnju propovijed počeo pozivom narodu na pokajanje. I svaki sveštenik prizvan je da priprema ljude da mogu da prime Boga u svoju dušu.

Zlu ovoga svijeta narod se može oduprijeti jedino sveopštim pokajanjem; ne ni svojom pameću, ni poštenjem, ni junaštvom… – jedino pokajanjem. Da bi uopšte mogao da se pokaje, čovjek mora da prepozna grijeh. Ako je grijeh vrjednosni sistem u kojem živi, čovjek ga nije ni svjestan. Kao što se žena koja radi u javnom toaletu navikne na smrad izmeta i mokraće i ne osjeća ga, tako i narod koji navikne na grijeh doživljava ga normalnim.

Jedino pokajanjem ljudi mogu zadobiti strah Božiji, i tako se osloboditi straha ljudskoga. Strah Božiji nije strah od Boga, od Njegove strogosti, od Njegove batine. Strah Božiji je strah od grijeha. Grijeh odvaja čovjeka od Boga. Strah Božiji je strah od raskidanja jedinstva sa Životodavcem. Strah ljudski parališe čovjeka, strah Božiji ga oslobađa. Život u ljudskom strahu je život u grijehu, život u Božijem strahu je svetački život.

Mnogi sveštenici su upustili Svetu tajnu ispovijesti i pokajanja, sveli je na krečenja groba u kojem ostaje sva trulež koja je u njemu i bila. Ispovijest „jesi-li-griješio-jesam-hoćeš-li-više-neću“ je što i odvoženje smeća na deponiju smećarom koja se vraća sa svom onom nečistoćom koja je bila u njoj, dopunjava, opet ide na deponiju, vraća ne prazneći se, dopunjava… Ovakvom ispoviješću, sveštenici tovare veliki grijeh na svoje duše. Formalna ispovijest je uzaludni trud laganja Boga, grijeh na grijeh.

Jedino kroz pokajanje, istinsko, ne surogat, ljudi mogu stati uz svetog Arhangela Mihaila, priključiti se njegovoj nebeskoj vojsci i isprsiti pred palim angelima predvođenim Satanom, koji su zacarili materijalističkim svijetom kroz čovjekog grijeh, čija vladavina se vidi osobito u vladavini zapadnjačke globalističke ideologije.

Na sveštenicima, predvođenim svojim episkopima, i nadasve svojim patrijarhom, je da svoju pastvu, i sav narod, prizivom na pokajanje oslobode straha ljudskoga, da ne potpada perfidnim iskušenjema ovog vremena, pa i da ih pripreme za radost žrtve. Prvenstveno, oni sami su prizvani na pokajanje i na žrtvu. Prizvani su da budu sluge narodu. Ne da, svojom nerazumnom snishodljivošću, i svojim ličnim materijalnim potrebama, služe njihovom grijehu, nego da služe njihovoj vrlini, da bi se oni oduprli grijehu. Služeći ljudima, čovjek služi Bogu.

Nije mitropolit Amfilohije pokrenuo litije u Crnoj Gori. On je, svojom izuzetnom ličnošću, svojom beskompromisnom odanošću Bogu, potpomognut vladikom Joanikijem kao desnicom, pripremio narod u Crnoj Gori da primi Duha Svetoga, koji je u njemu prodisao litijama.

Na Kosovu je opet „Sodom zapušio“. Dimi li dimi. Kosovo je mjera rodoljublja u srpskom narodu. Oni koji su u svom biću sačuvali vrijednosni sistem kosovskog mita, u kojima barem tinja zavjet kneza Lazara, cara Laza, nipošto ne pristaju na odricanje od Kosova. Ne malo je i onih sličnih mladićima sa Košara i Paštrika. Oni koje je progutala poplava zapadnjačkih globalističkih vrijednosti rado bi se odrekli Kosova, da mogu na miru da gledaju „Zadrugu“.

Narod, sa zebnjom ili sa priželjkivanim olakšanjem, kako ko, iščekuje da li će režim u Srbiji i de yure priznati Kosovo za samostalnu državu. I sve oči uprte su u Crkvu – da li će ona taj čin, ako do njega dođe, prihvatiti, pa i prećutkivanjem.

U tom iščekivanju, malo ko zagleda dublje. Kosovo nije oboljeli organ u zdravom tijelu srpskog naroda. Kosovo je bolest u tijelu koje je čitavo zahvaćeno bolešću. Kosovo nije uzrok te boleštine, ono je njena posljedica.

Novi srpski patrijarh, njegova svetost Porfirije, ispeo se na kotu sa koje više vidi, ali i na kojoj je izloženiji vjetrometini iskušenja, ne samo ličnih, nego i čitave Crkve, pa i sveg naroda. Bog mu je dao visok položaj u crkvenoj hijerarhiji, ali i na pleća utovario breme veće odgovornosti za Crkvu i sav narod. 

Grijeh koji se razlio narodom, pa i Crkvom, stalna je prijetnja da njegova bijela pana bude uprljana. Svaki čovjek, ne samo pravoslavni Srbin, dužan je da ga svojom molitvom odaslatoj Bogu zakrili – kao svojim učešćem u svojoj sudbini – da bi „pravilno upravljao Riječju Istine Božije“, da, „blag kao golub i mudar kao zmija“, krmani Srpskom pravoslavnom crkvom i bude neugasivo svjetilo ovdašnjem narodu.

Upravo Patrijarh, zbog svog položaja u Crkvi, ali i društvenog položaja, najprizvaniji je da srpski narod zaštiti od onih koji njime vladaju. Ne da stiče njihovu naklonost i povlađuje im, nego da im, jevanđeljskom rječju i ličnim autoritetom, otvori oči razuma da sagledaju smisao zemaljskog života, da sagledaju svoja sagrješenja preko kojih mnogi narod upada u grijeh, pa su time ona veća nego kod drugih ljudi, čak i masovnih ubica. Njihovim sagrješenjima bivaju uvedene u propast mnoge, mnoge duše. Tako će on spasiti ne samo njih, nego preko njih i mnoge. Onda školstvo, kultura, mediji, nauka… neće biti trovalište duša, vaskrsnuće porodica i rodoljublje i svaka narodna vrlina. Tako će, konačno, i Kosovo biti sačuvano i otpriznato.

Zaista, nije svejedno ko će biti „prvi među jednakima“!

Komentari
Рашо
Рашо: Оче у праву сте, Мило ипак Влада из дубоке државе, има паралелну полицију и војску, Здравињо пјани је уцијењен, Брано Мићуновић чупа уши и њему и Дритку, а и шипци из Тузи и Улциња су ту да их дисциплинују. Шефови из амбасаде САД да не причамо...
02.03.2021 00:14
Ostavite komentar
Ime / nadimak:
Komentar:
Izdvajamo
08.02.2021.
20
Krstolomci
03.02.2021.
21
E, moj Saša...
Ћирилична верзија
Pišite nam
Podijelite sadržaj na:
Izdavač:
Srpska narodna čitaonica - Bar