Piše: Lazar Macanović, profesor u Gimnaziji »Niko Rolović«, Bar
Od svog postanka škola je, kao izuzetno složen i dinamičan sistem, u većoj ili manjoj mjeri modifikovana prema društvenoj i životnoj sredini u kojoj djeluje, a sa svoje strane ona modifikuje sredinu.
Promjena društvenog ambijenta, intenzivan tehnološki razvoj, ekonomski procesi uslovljavaju promjene u školi. Od spremnosti škole da se mijenja, dinamizira i otvara prema okruženju, zavisi kvalitet rada i obrazovanja koje pruža.
Koliko su se naše škole suštinski promijenile u ovih 30 godina DPS vladavine? U savremenom tehnološko-digitalnom svijetu uslovi rada u našim školama ostali su isti kao prije trideset godina.
Škole raspolažu skromnim nastavnim sredstvima, postoji samo jedan računarski kabinet u svakoj školi, a trebalo bi da svaka učionica posjeduje računar i multimedijalni projektor.
Pričamo o tehnologiji, a u školama je ograničena upotreba fotokopirnog aparata, često nema ni papira za kopiranje, što mogu potvrditi svi nastavnici. Odsustvo lopti i ostalih neophodnih rekvizita u fiskulturnim salama poznato je svim učenicima, jer im je nastava zbog toga ograničena.
Mnoge sale u kišnim periodima prokišnjavaju, o grijanju zimi i hlađenju u letnjim danima da i ne pričamo.
U borbi da osavremene metode rada, nastavnici su prepušteni svojoj dovitljivosti i entuzijazmu, čak i ličnom investiranju u sredstva za rad. Prirodno je da ta motivacija vremenom slabi, a kvalitet nastave polako i neumitno opada, jer nije u skladu sa savremenim tokovima.
Važni i uzajamno povezani činioci u preobražaju škole su i: decentralizacija i demokratizacija.
Decentralizacija je zajednička odlika evropskog obrazovanja. Bitan korak u ovom procesu jeste prihvatanje novih uloga škole i preuzimanje odgovornosti za sopstveni razvoj i za upravljanje obrazovanjem, čime se jačaju demokratski procesi donošenja odluka.
Demokratizacija podrazumijeva dostupnost svih informacija o sistemu obrazovanja, demokratsko donošenje odluka, učešće svih zainteresovanih, definisanje uloga i pravila, centralnu i lokalnu transparentnost i odgovornost.
Smisao decentralizacije i demokratizacije je veća autonomija lokalne zajednice i škole, ali i povećana odgovornost za kvalitet funkcionisanja školskog sistema.
Lokalna zajednica ima posebnu ulogu u stvaranju odgovarajućih uslova za uspješno ostvarivanje vaspitanja i obrazovanja učenika u osnovnoj školi, zadovoljavanje raznovrsnih potreba, kao i stalno usavršavanje nastavnih i vannastavnih aktivnosti.
Školski sistem oslonjen na lokalnu zajednicu, osnažuje upravljanje školom kroz decentralizovan, prema zajednici orijentisan pristup, i podstiče roditelje, lokalnu upravu i druge institucije civilnog društva da participiraju u upravljanju i finansijskoj podršci obrazovanju.
Učešće lokalne samouprave u upravljanju školom ranijih godina, bilo je utvrđeno i Opštim zakonom o obrazovanju i vaspitanju: “Školski, odnosno upravni odbor ustanove čine: dva predstavnika Ministarstva, jedan predstavnik opštine, četiri predstavnika zaposlenih, dva predstavnika roditelja.”
Međutim, šta se desilo? Novi Zakon o izmjenama i dopunama Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju u oblasti prosvjete, na neki način, vraća čvrstu centralizaciju koja je “razvlastila” opštine i škole i koji je u koliziji sa principima nacionalne obrazovne politike, a to su trend decentralizacije i prenos ovlašćenja na lokalni nivo.
Prema Zakonu o izmjenama i dopunama, Školski odbor čine: dva predstavnika Ministarstva, jedan predstavnik Zavoda za školstvo, jedan predstavnik zaposlenih i jedan predstavnik roditelja.
Takođe, u skladu sa ovim Zakonom, Školski odbor nije u obavezi da prilikom izbora direktora pribavi mišljenje lokalne samouprave.
S jedne strane, očekuje se da opštine finansiraju dio materijalnih troškova škola i da investiraju u njih, a s druge strane, kada je u pitanju formiranje školskih odbora i izbor direktora, o tome se, bez ikakvih konsultacija sa samoupravom, odlučuje u Ministarstvu.
Na ovaj način, slabi institucionalni kanal saradnje opštine i škole.
Kad je u pitanju demokratizacija i transparentnost, znamo na koji način se vrši proces zapošljavanja u školama, kako se izigrava Zakon o radu i koji je primarni uslov koji kandidat mora da ispuni.
Umjesto da kriterijum za zapošljavanje bude srednja ocjena sa osnovnih studija, »condicio sine qya non« je partijska pripadnost i »preporuka« iz kabineta ministra.
Nepotizam na taj način iznutra nagriza sam obrazovno-vaspitni proces, ali prosvjetna vlast ignoriše sve slabija postignuća učenika na svim vidovima nacionalnih testiranja.
Nikad poziv prosvjetnog radnika nije bio lak, ali nikada nije bio teži nego danas. Uprkos svim teškoćama, nadam se osvješćenju vlasti, nadam se da u ovoj borbi »neprestanoj« prosvjetni radnici neće biti gubitnici, jer bi onda na gubitku bilo cijelo društvo.
(Autor je kadidat za odbornika koalicije DF - SNP "Za grad koji volimo", broj 1)