Manipulacije "međuvjerskim skladom" čovjeka sa stotinu lica
Piše: Saša Stojanović
Agonija crnogorskog društva se nastavlja, no, izgleda (kao) da sada ulazi u završnu fazu.
Više je nego očigledno da je Milo Đukanović, predsjednik Montenegra, „čovjek sa hiljadu lica”, preskočio mnoge segmente u lijepom vaspitanju i formiranju zdrave jedinke društva, prihvatajući se, prvi put, uloge crnogorskog premijera davne 1991. godine, bez ikakvog radnog iskustva.
Nije dovoljno obući skupo odijelo i staviti na ruku sat od nekoliko desetina ili stotina hiljada evra da bi se zvao gospodinom, jer odijelo ne čini čovjeka čovjekom, a kamoli gospodinom. Zbog toga M.Đ. nikada neće biti, niti je bio, gospodin, uprkos tome što ga tako oslovljavaju samo njemu slični, makar to bilo iz čiste kurtoazije.
M. Đ. je sušta suprotnost gospodi(nu), čak i u najbukvalnijem smislu. Persona bez stava (mnogo je reći čovjek!) koja je više puta u životu promijenila mišljenje. Mnogo, da bi mu čovjek vjerovao. Uprkos svemu, on ima svoje pristalice. Uprkos svemu, taj broj nije mali. Uprkos svemu, zahvaljujući tom broju na vlasti je, kroz razne forme, već trideset godina, i po tome je već jedan od svjetskih rekordera. No, da li ti govori o njemu ili o nama?!
Jasno je da najnovijim političkim gafom napada na SPC i njenu imovinu Đukanović skreće pažnju sa nečeg što se „iza brda valja”, ali je u ovom trenutku prilično nejasno zbog čega je zagrizao zalogaj koji objektivno ne može da proguta?! Zašto je precijenio sopstvene mogućnosti i ko ga je na takav potez nagovorio?
Đukanoviću i eksponentima njegove politike su usta puna Evrope, ali samo retorički, za razne evropske komisije i izvjestioce. Evidentno je, i to ne od skoro, da DPS bježi od Evrope i njenih vrijednosti kao „đavo od krsta”. Sigurno je da će ulazak u EU odugovlačiti koliko je god u njegovoj moći, jer nije lud da siječe granu na kojoj sjedi već, za obične i poštene građane Crne Gore, cijelu vječnost.
Da nije tako, sproveđenje(m) evropske agende i „put u Evropu” sada bi građanima Crne Gore bili bar na vidiku. Otvorenih poglavlja o pristupanju bilo bi manje a zatvorenih više. Usaglašavanje sa evropskim zakonima (i praksom) odavno bi imalo implementaciju u praksi sprovođenjem (a ne kršenjem) domaćih zakona.
Poštovanjem Ustava koji su napisali i usvojili kao najviši pravni akt upravo najvećim dijelom poslanici njegove partije, takođe. Nažalost, godinama, čak decenijama, svjedoci smo svega suprotnog.
Ovih dana, što neustavnim, što nezakonitim reizborom, što preslobodnim tumačenjem zakona, dešavanja u našoj maloj zemlji kulminiraju gubljenjem povjerenja i onog malog procenta ljudi koji je vjerovao u sistem.
Kad god negdje zapne, Đukanović se, dugogodišnjom oprobanom praksom, dohvati stare dobre i neiscrpne teme „multietničkog, multivjerskog i multikonfesionalnog sklada” koju zatim do određenog trenutka svakodnevno rabe poslušnici režima i lično njegovi. Branioci lika i djela Velikog Vođe. Kao u jednopartijskim režimima. I za čudo, još ima onih koji se na tu priču pecaju. Ni taj broj nije mali. Nažalost, završavaju posao u širem smislu šefu depeesa i naše male države i tako se igre bez granica nastavljaju u krug dok nama, sve siromašnijima, i njima, sve bogatijima, život prolazi u različitim uslovima i raspoloženju.
U Evropi ovakve teme nisu ni sekundarne, čak ni tercijalne. U Đukanovićevom Montenegru ovo je tema od krucijalnog značaja za režim i valjda nam to nešto govori, bez obzira na to da li smo za istočnu ili zapadnu kulturu. Sloboda vjeroispovjesti je garantovana svima.
Da li ćemo dozvoliti da po ko zna koji put budemo prevareni i prevedeni „žedni preko vode” zavisi ipak i isključivo od nas samih. Da li ćemo ignorisati Đukanovićeve ratne pokliče na „rat sa svojim prijateljima, kumovima, braćom i sestrama druge konfesije” i stati u jedan front protiv njega lično i sistema koji je napravio da bi se preko naših leđa bogatio uzurpirajući sve resurse i potencijale naše male ali u svakom smislu bogate države, koja po važećem Ustavu i zakonima pripada nama, svim njenim građanima, zavisi ipak samo od nas i naše angažovanosti.
Moramo shvatiti da ne postoji čarobni štapić i da u ovoj našoj Crnoj Gori zakoni nisu jednaki za sve, da je sistem truo i urušen i da je neophodno izgraditi novi, sa novim i boljim ljudima, gdje će zakoni jednako važiti za sve i gdje će ljudi koje danas zovu gospodom biti na mjestu koje su odavno zaslužili pljačkom državne imovine. O godinama koje su nam pojeli skakavci, neki drugi put.
