Piše: Saša Stojanović
Sinoć, 15.6.2018. godine, u 21.10h poslednji put je sa Glavne željezničke stanice u Beogradu krenuo prema krajnjoj destinaciji čuveni "Barski voz". Osim nekoliko desetina putnika koji su se našli u legendarnom vozu broj 433, uoči samog polaska sa šestog kolosjeka, na peronu 11 našlo se i nekoliko entuzijasta i pasioniranih ljubitelja vozova koji su sa sjetom, na poslednje putovanje uoči zatvaranja Glavne željezničke stanice u nekadašnjoj jugoslevenskoj prestonici, ispratili prema Baru legendarni voz 433 pjesmom "A sad adio". Izvjesni Mladen Žarković, željezničar po profesiji, je o tome napravio video zapis od 3 minuta koji možete pogledati na You Tube servisu.
Stanična zgrada na Glavnoj željezničkoj stanici u Beogradu, na čijem čelu (iz pravca Nemanjine ulice) rimskim brojevima piše MDCCCLXXXIV, na konceptualno rešenje arhitekte Dragutina Milutinovića građena je oko tri godine, a sama željeznička stanica puštena je u rad 20. avgusta po ondašnjem ili 1. septembra 1884. po novom kalendaru. Izgrađena je na mestu koje je poznato kao Bara Venecija a koje se danas nalazi u sklopu urbanističke cjeline Savski amfiteatar. Upravo iz tog razloga, što svojim postojanjem koči projekat sadašnjih srpskih vlasti, "Beograd na vodi", legendarna Glavna željeznička stanica na ćošku Karađorđeve i Savske ulice, koja je dočekala i ispratila toliko putnika, toliko vojnika, toliko turista i avanturista, ljubavi i ljubavnika, studenata, uspješnih i propalih, pjesnika i kurvi, onih što su došli u potragu za boljim životom i vratili se kući kao autsajderi, ali i one koji su uspjeli i ostali, i one kojima je to bila samo stanica za presijedanje prema nekoj dalekoj evropskoj ili svjetskoj destinaciji, odakle će se kao uspješni ili manje uspješni, nekad javiti razglednicom, ali uvijek sa istim sjećanjem na staru, dobru Beogradsku željezničku stanicu koja ih je uvijek vjerno čekala na starom mjestu.
Nažalost, tamo je više neće biti. Uprkos apelima stručnjaka da joj je mjesto gdje i do sada, zov petrodolara je aktuelnim srpskim vlastima bio preči. Naša sjećanja, emocije, radosti i tuge njima ništa ne znače i nemaju nikakvu vrijednost, a mi se, nažalost, više ni za šta i ne pitamo.
Većina željezničkog saobraćaja izmješteno je u stanicu Beograd centar, poznatiju kao Prokop, dok će legendarni "Barski voz" sa oznakom 433 polaziti sa stanice Topčider. Dragi moji saputnici, do sada ste imali ogroman izbor da se po silasku na Glavnu željezničku stanicu u Beogradu prevezete na željenu destinaciju.
Od sada ćete imati samo tramvaj broj 3 koji, gle čuda, saobraća samo do nekadašnje Glavne željezničke stanice na Savskom trgu 2. Život je čudo, a sad adio...
***********
U prošlu nedelju grad Bar i neki Barani bili su domaćini izvjesnoj emisiji komercijalnog karaktera a istovremeno i gosti nekadašnjeg rts-ovog novinara Živorada Nikolića, koji je autor pomenute šarene emisije. Kao neko ko voli svoj (rodni) grad uvijek sam za njegovu reklamu, ali ne i po svaku cijenu. Televiziju na kojoj je emitovana emisija koja je trebalo da predstavi Bar nikada ne gledam, niti sam ikada bio konzument njenih sadržaja.
Ovog puta sam, doduše u odloženom vremenu, napravio izuzetak, koji je, na kraju, itekako opravdao pravilo koje odavno poštujem. Ne znam ko je bio naručilac ovog "posla" ali efekat je, moguće, kontraproduktivan. S obzirom na iskustva sa drugim komercijalnim televizijama mišljenja sam da je program iz Bara odrađen vrlo traljavo i amaterski, neprofesionalno i prije svega površno. Ne znam koliko je to koštalo poreske obveznike našeg grada ali znam da sigurno ne vrijedi toliko. Kao što rekoh, vrlo površno i letimice su kamere "dotakle" većinu segmenata kojima se Bar ponosi.
Ni riječi o urbanim znamenitostima i pionirima kulturne i muzičke scene u našem gradu (da li ih uopšte ima?!) pa bi neko sa strane, ko gleda i kome je namijenjen ovaj plaćeni program, mogao da pomisli da je Bar pravi seljački grad, bez sinepleksa ili makar pristojne sale za projekciju filmova, bez pozorišta, bez dvorane za koncerte, bez pristojnog ribljeg ili nekog drugog restorana u užem gradskom jezgru, bez umjetničkih škola, bez gradskog bazena, bez pravih umjetničkih galerija i prostora, ali i pravih a ne kvazi kulturnih sadržaja. Ako se svemu doda da je cijela emisija u više navrata sjeckana istovetnim vijestima i neprimjereno dugim reklamama onda je negativan utisak potpun, ali može da posluži kao dobra škola i opomena onima koji tako opušteno raspolažu novcem svih građana.
**********
Počelo je Svjetsko prvenstvo u fudbalu - Rusija 2018, na radost većine muške populacije ali i brojnih ugostiteljskih objekata širom svijeta. Fudbal je svakako ljepši u dobrom društvu. No, većina ljubitelja fudbala u Crnoj Gori je osuđena da utakmice gleda na nacionalnoj RTCG. Kažem osuđeni, jer je kvalitet slike koji se emituje sa nacionalne televizije ravan onoj iz 1968. Mislim da RTCG jedina u Evropi ne emituje H(igh) D(efinition) signal preko kojeg je ugođaj zaista potpun jer imaš utisak kao da si na stadionu. Zbog zaštite autorskih prava i nemoći RTCG da se izbori sa tržišnom konkurencijom većina ljubitelja fudbala u Crnoj Gori gleda najlošiju sliku iz Rusije, a uzgred je prinuđena da sluša totalne fudbalske anonimuse u ulozi stručnih ili samo komentatora. Neoliberalna ekonomija i zakon tržišta na kraju će doći živaca prosječnom ljubitelju fudbala iz Crne Gore, naročito ako i dalje nastavi da "koči" slika triput za poluvrijeme korisnicima Extra TV paketa, kao juče na utakmici Kostarika vs Srbija.
*********
Počeo je i 31. Barski ljetopis, nikad s manje pompe a nikad glamuroznije. Da li će mu to pomoći da se izdigne iznad dosadašnjih 30 izdanja ne znam, ali sam siguran, iz razgovora sa boljim dijelom barskih intelektualnih krugova, da je naklonost autohtonih i domicilnih Barana već izgubio. Sadašnji Barski ljetopis na čijem čelu je trenutno osoba vrlo upitnih umjetničkih dometa, koju šira javnost (pre)poznaje kao voditeljku dnevne letnje emisije na jednoj ex televiziji jednakoj lakom štivu za plažu, i čija je najveća kvalifikacija pripadnost vladajućoj kliki, čini se da se nema nadati uspjesima kakvi su se u najavi mogli desiti.
Barski ljetopis je ipak barski i uvođenje politike i bilo koga sa strane u njegove tokove i okvire može se pogubno odraziti na kompletan ambijent ali i publiku koja mu je bila odana toliko godina. Ne treba zaboraviti da je publika Barskog ljetopisa rafiniranog ukusa i da ga svaki eventualni kiks ili pogrešna procjena nekog ko nije upućen u njegovu suštinu može skupo koštati.
Zato, vratimo uređivački izbor Barskog ljetopisa stručnim Baranima koji su i do sada svoj posao obavljali kako treba. Imamo mi dovoljno stručnih kadrova da se brinemo o našem miljeniku!
*********
Na 25. Svjetsko školsko prvenstvo u odbojci koje je održano u češkom gradu Brnu od 2. - 10. juna, nisu otišli odbojkaši i odbojkašice Gimnazije "Niko Rolović" iz Bara koji su to pravo stekli pobjedom na državnom takmičenju. Zvaničan razlog koji je navelo Ministarstvo prosvete je nedostatak novca. Sramno!
Za državu kojoj su sportisti najbolji (i najjeftiniji!) promoteri ovo je smiješan razlog. Ni grad Bar se kao drugi u nizu odgovornih nije proslavio ćutanjem i nečinjenjem. Po mom mišljenju, eventualni uspjeh naših srednjoškolaca više bi odjeknuo i dalje bi se čuo od bilo koje šarenice ili plaćene reklame. No, za djecu treba imati sluha. Naročito ako su im profesori sposobni a nepodobni.
Inače, na ovom takmičenju, u konkurenciji 28 ekipa u ženskoj i 27 u muškoj konkurenciji titulom svjetskih prvaka okitile su se srednjoškolke iz Gimnazije "Branko Radičević" iz Stare Pazove dok su srednjoškolci iz Gimnazije iz Velikog Gradišta osvojili bronzanu medalju.
Možda su i Barani mogli do titule svjetskih prvaka. To nikada nećemo saznati zahvaljujući vječitoj besparici kad su naša djeca u pitanju.
*********
Vruće i ležerno ljeto ište dobro štivo kao odmor od svakodnevnih obaveza i relaksaciju za dobru emociju. Moj predlog za prve vrele ljetnje dane u hladu neke bašte blizu mora je briljantna knjiga Džona Stajnbeka "O miševima i ljudima". Nad samo 114 strana siguran sam da će te se debelo zamisliti.
A sad adio...
