PIŠE: Saša Stojanović
U moru trivijalnih, opskurnih, lažnih vijesti i svakodnevnih spinovanja i huškanja zarad sitnih poena, izdvojila se jedna, za koju sam prvi put poželio da je samo još jedna iz plejade sličnih. Nažalost, nije bila.
Uobičajeno nedeljno buđenje pretvorilo se u jed, pa u nemoć i na kraju tugu, kada na vajberu pročitah ranojutarnju pristiglu poruku o odlasku Mikija Šofranca, poslednjeg barskog boema, u neki bolji svijet.
Ne sjećam se kad sam se rasanio brže nego tog jutra, 7. februara, 2021. postavljajući sebi bezbroj retoričkih pitanja dok sam plovio tridesetogodišnjim sjećanjima sa Mikijem, najvećim gospodinom barskih kafana, usudio bih se da kažem i svih vremena.
Gotovo će dva mjeseca kako nisam zabo olovku u papir, iako mi je to (u neku ruku) posao, i sigurno bi apstinencija i to moje "džaba krečenje" potrajalo još koji dan da naš dobri Miki nije odlučio da kaže zbogom ovom svijetu.
Mikija sam znao od djetinjstva, s kraja osamdesetih i mojih prvih konobarskih iskustava iz (tada) rijetkih barskih kafića. I ne samo da sam ga znao već sam ga zapamtio zauvijek. Uglađen, fin i pristojan, sa svjetskim manirima i dušom najboljeg među nama, bio je svuda rado viđen gost. U bilo kojem lokalu ili bilo kojem društvu. Gospodin par ekselans, široke ruke i još šire duše, bio je kavaljer u svakom smislu, bilo da je u pitanju društvo, ljepši pol ili slučajni prolaznik.
Miki je volio da daje, da čini, da dijeli. Tako je imao više. Poštovao je svakog, bez obzira na godine. Ako bi nas, tada mlade momke, sreo u nekoj kafani ili eventualno u nekom drugom gradu, što je bio čest slučaj u to vrijeme, sve je bilo regulisano prije nego što bismo mi shvatili šta se dešava, Miki nam prosto nije dao šansu da nešto platimo u njegovom prisustvu, a kasnije i u njegovoj kafani u "Potkovici".
Bio je blage naravi i velikog srca, umjetnička duša i više od prijatelja. Cijenio je pravdu i borio se za nju iako nije uspio da je dočeka. Bio je čovjek od riječi, poštenjačina, a danas je takvih malo ili nimalo. Miki je svakome bio prijatelj. No, takav status često zna da uzme danak jer sa sobom neminovno nosi i razočarenja. A bilo ih je napretek. Ipak, Miki nikada nije odustajao. I dalje je gledao svijet svojim očima i vjerovao ljudima. I sakupljao udarce i razočarenja. Razumijevanje i spas je nalazio u porodici, majci, sestri, sestrični i sestrićima, i krugu nekoliko najbližih prijatelja.
Kada je u prilično poznim godinama za jednog umjetnika otkrio svoj slikarski talenat fokusirao se na slikanje i svi koji ga volimo nesebično smo ga u tome podržali. Kao kruna tog rada i talenta uslijedila je i veoma uspješna izložba slika u Galeriji "Velimir A. Leković" 2004. godine, gdje se poznata istoričarka umjetnosti i tadašnja upravnica galerije, Koviljka Ćalasan, vrlo ohrabrujućim riječima izrazila o Mikijevim radovima.
U brojnim neuspjelim pokušajima da nađe neki "normalan" posao Mikiju je slikanje odjednom, osim ljubavi i zadovoljstva, postalo i jedini izvor prihoda i način da (pre)živi. Srećom, bio je dobar u tome pa su mu se slike prodavale svuda i danas ih ima na svim kontinentima.
Miki je širio ljubav gdje god da se pojavi, kasnije je to prenio i na svoje slike, mozaike i vitraže, kojima su ukrašeni zidovi njegovog stana, balkona, ulaza zgrade u kojoj je stanovao. Miki je svuda bojao ambijent u vedro. Kako u prostoru tako i kod ljudi. Jednako je zbog toga bio i omiljeni komšija i omiljeni sugrađanin. Poklanjanje i davanje su oduvijek bili način da se izrazi. I nikada nije žalio ni škrtario, davao je nerijetko sve što ima, dijelio poslednju kintu ili koru hleba, učeći nas tako da budemo ljudi. Sa takvom dušom nije ni umio drugačije.
Bio je odan sin i brat, sjajan ujak, a poslednjih godina je imao i mezimicu u liku unuke Mione, ćerke svoje sestrične, s kojom se svakodnevno gledao preko skajpa i to ga je činilo srećnim pa bi o tome s ushićenjem pričao nama, svojim prijateljima, gdje drugo do u kafani. Kao svi veliki boemi volio je druženje i kafanski život i živio ga je punim plućima do zadnjeg dana. Tako će i biti upamćen jedan veliki čovjek, drug i prijatelj, gospodin i boem, Miki Šofranac. Uvijek vedar i nasmijan, uprkos tugama i nepravdama koje je proživljavao, Miki je bio sinonim gubitnika tranzicije, tj. onih generacija koje se nisu "snašle" jer su držale do riječi, časti i dostojanstva, kako svog tako i tuđeg.
Uprkos složenoj epidemiološkoj situaciji i jasnoj poruci porodice, Mikija je na poslednje putovanje došao da isprati veliki broj ljudi odajući mu tako posthumno počast za sve one lijepe trenutke u kojima nam je nesebično poklanjao sebe, pokazavši poslednji put svoju veličinu, ostavljajući nam tako u amanet da ga pamtimo i kroz priče ga se sjećamo. Neka mu je vječna slava i hvala.
