PIŠE: Emilo Labudović
Činjenica je da sam se kroz život više susretao sa pojmom „ekspert“ nego sa osobama uz koje on ide, sa onima čija su imena, sama za sebe i sama po sebi, izvan svake dileme i spora i kod svih izazivaju isti osjećaj dubokog poštovanja i priznanja. Ekspert – osoba koja ima veliko iskustvo, znanje i vještinu u onome što radi, kako je definišu enciklopedije, već samim tim statusom je obezbjeđena od prigovora, sporenja i vrednovanja kroz dnevno – političke prizme.
Kad je neko stekao društveno priznati status eksperta, onda je to nesporno za bilo koga. Zbog svega toga, takav status i visoko društveno i naučno vrednovanje ne susreće se na svakom ćošku i ličnosti tih kvaliteta su čak i među brojnijim narodima rijetki biseri u milionima školjki u kojima osim pijeska nema ničega.
Eksperti, kao pojam i kao ličnosti, ušli su u naše živote kao masovnija pojava tek sa vladom Zdravka Krivokapića. I prije nego su imenovani, njegovi ministri su najavljivani skoro kao vanzemaljci, vanserijski stručnjaci koji će posrnulu Crnu Goru podići do neslućenih visina.
A kad su imena saopštena, i najdobronamjerniji su se u čudu češkali po glavi, jer, rekoh, status eksperta podrazumijeva i najviši stepen prisustva u javnosti. Ispostavilo se da je najvažniji elemenat za sticanje zvanja „ekspert“, a na čemu premijer i danas istrajava, (narod bi rekao: drži se kao pijan za plot), opšteprihvaćena verifikacija najširih društvenih i naučnih krugova – izostao. Za najveći broj njegovih ministara izvor te „društvene verifikacije“ je samo on.
Da stvar bude još grotekstnija, baš ta falinka se najviše odnosi na samog premijera. Jer, ko je, liše njegovih ne tako brojnih studenata i još užeg kruga kolega, do juče uopšte čuo za Zdravka Krivokapića i njegovo ekspertsko znanje, dovoljno za jednu od najodgovornijih državnih funkcija. Znanje koje bi trebalo, bez bilo čijeg, pa i opozicionog, osporavanja, da nadomjesti izostanak političkog imena i iskustva kojim bi se mogla voditi makar mjesna zajednica!? I koji su to društveni i naučni krugovi koji bi mogli da potvrde njegov ekspertski status? Osim, naravno, ako se ne računa skoro ultimativna „preporuka“ počivšeg Mitropolita i krugova oko njega. A, koliko god se neko naljutio, njihovo poimanje politike i vođenja države često se pokazivalo kao kad bi, recimo, nekome poput mene bila povjereno vođenje liturgije a kamoli crkve. Ali, o tom potom!
U pola godine kormilarenja političkim i ekonomskim brodom Crne Gore, „ekspert“ Zdravko i najveći broj njegovih „apostola“, liše par izuzetaka, demonstrirali su da nijesu ni za „malog od kužine“! Ali, ono u čemu je premijer nadmašio sve i svakoga i u čemu se pokazao kao ekspert nad ekspertima jeste – sijanje magle i bacanje prašine. Iz dana u dan, ekspert za vođenje i ozdravljenje Crne Gore i njen ubrzani put u Evropu (obećava da će to biti najdalje za tri godine i za njegovog mandata) se sve više pokazuje kao jeftini sholastičar i iluzionista. Ali, ono u čemu je zaista bio „ekspert“ i u čemu je često prevazilazio i samog sebe, bilo je proizvođenje „neprijatelja“.
Spisak onih koji navodno svakodnevno podmeću klipove u točkove njegovih kola (a sve češće i aviona, jer doma ne dolazi), od DF, na čelu čije liste je dojahao u Karađorđevu, preko mrske Srbije, do daleke Rusije, bio bi duži od ekvatora.
Dobro, de, da se Vlasi ne dosjete, prozove on ponekad i Mila, ali u odnosu na one čijim je glasovima još uvijek premijer – sporadično. Njegova kuknjava kako ga ruše sa svih strana jer ide pravim putem, kako njegovu smjenu traže dokazani „foteljaši“, Milovi tajni pomagači i koznačiji špijuni, često je toliko karikaturalna da podsjeća na onaj čuveni lik iz crtaća – Kalimera.
Njegova sposobnost samosažaljevanja zaista nema granica. A da bi je pojačao do suza nad njegovom „kletom sudbom“ mesije kojeg niko ne razumije i protiv koga su svi osim Boga, ovih dana je (zlo)upotrijebio i – porodicu. Izjava njegove dvije ćerke da će napustiti Beograd u kojem su se školovale, zaposlile, pokrenule biznis i srećno udale jer se „zbog hajke koju beogradski tabloidi vode protiv njihovog oca više ne osjećaju sigurnim“ je dno dna i konačan pad prvog crnogorskog „sokola“ u žitko blato bestijalne laži. I ne samo njegov već i njihov, jer bi bilo za očekivati da osobe tog nivoa znanja i obrazovanja pokažu makar malo više dostojanstva i samostalnosti. Ali, po ko zna koji put, pokazalo se da iver ne pada daleko od klade.
Ko je makar i jedan dan proveo u Beogradu mogao je da osjeti i doživi beskrajnu širinu njegove velegradske duše. Beograd nikad i nikog, ponavljam: NIKAD I NIKOG nije ne samo protjerao nego ni poprijeko pogledao, iz bilo kojeg razloga. U njemu se istom komocijom šetaju, žive i rade i Hrvati, i Slovenci, Makedonci, Bosanci… čak i Šiptari, a Crnogorci su u njemu decenijama uživali poseban i ničim zaslužen status.
Najveći srbomrzitelji, od Sonje Biserko pa do Mila Đukanovića (koji, doduše, od čitavog Beograda najviše preferira splavove), u Beogradu se osjećaju kao kod kuće. Veliki broj onih ultracrnogoraca koji svakodnevno sipaju drvlje i kamenje na Beograd, u njemu se liječe, školuju djecu, kupuju stanove i rade poslove. I niko od njih nikad nije doživio ni najmanju neprijatnost. Beograd kao sredina nebrojeno puta je pokazao da ima „želudac“ i za mnogo veću izdaju od ove Zdravkove, da umije da trpi i prašta ono što ni majka ne bi.
U Beogradu su se, sve do skora, kao svoji na svome osjećali čak i „kavčani“ i „škaljarci“, ali, evo ispade da se samo dvije Zdravkove ćerke, za koje je, mimo familije, malo ko i znao da su „Beograđanke“, osjećaju nesigurnima.
Nepisano je pravilo humanosti da djeca ne smiju okajavati grehove roditelja. Isti stepen opšteprihvaćenog načela ima i stav da i roditelji ne smiju da koriste djecu kao štit i zalog za svoja nepočinstva. Zato je ovaj „ekspertov“ pokušaj da, žrtvujući ničim narušeni komoditet članova svoje porodice, pribavi sebi još jedan alibi za dokazanu nesposobnost i nesnalaženje moralno posrnuće najviših dometa..
Da je u svom neekspertskom stranputanju zadržao i mrvicu morala, poštenja i građanske pristojnosti, Zdravko, izabrani, odabrani i od crkve delegirani, morao bi se sjetiti onih Hristovih riječi sa krsta: „oprosti im, oče, ne znaju šta čine“! Ali, za tako nešto treba imati kičmu i onu stvar među nogama.
Zato, u ime svih nas koje je Beograd roditeljski grlio, školovao, liječio i širom otvorio svoje veeeeeliiiikooooo srpsko srce: oprosti mu, Beograde, nema pojma ni gdje je ni šta čini!!!
