O pravu na život začetog a nerođenog čovjeka(II
PIŠE: Protojerej Jovan Plamenac
Abortus je, vjerovatno, tema oko koje postoji najzastupljeniji konsezus u svijetu da bude – gurnuta pod tepih.
Ljudi izbjegavaju da govore o abortusu uglavnom iz dva razloga. Jedan je da je pravo na abortus preko tzv. ženskog prava svrstano u korpus ljudskih prava koja su nametnuta kao aksiom, kao nedodirljivi vrjednosni sistem zapadnjačke liberalne civilizacije koji ona upumpava po svijetu pomoću nevladinih organizacija, mejnstrim medija i, konačno, bombi i raketa.
Svaki neafirmitivni pomen abortusa, a kamo li njegova osuda, nailazi na izuzetno agresivnu reakciju feministkinja i onih koji ih podržavaju. Nikakva diskusija nije dopuštena. Reći da je abortus ubistvo je kao što je u poratnoj Jugoslaviji bilo reći „dolje Tito“, ili danas u Sjevernoj Koreji reći „dolje Kim Džong Un“. I sama sumnja u pravnu i naučnu utemeljenost prava na abortus, pa i njegovu etičnost, apsolutno je zabranjena.
Drugi razlog je samoopravdanje. Ogroman broj ljudu na ovaj ili onaj način snosi odgovornost za abortus. A teret savjesti daleko je lakši kada je ubistvo legalno. Onda malo treba da bi ono bilo opravdano. I saučesnici se uvijek dobro razumiju. Tako se pitanje abortusa, uglavnom, svodi na nivo nataliteta. To je kao da kada govoreći o zločinu bacanja atomske bombe na Hirošimu govorimo o rupi koju je ona napravila tamo gdje je pala.
Ubijanje začetih a nerođenih ljudi je pošast čije dimenzije je nemoguće sagledati. Govoriti o klimatskim promjenama, kovidu i slično a ignorisati abortus je zavlačanje glave u pijesak.