PIŠE: Ranko Babić
Pakao po cijeloj Crnoj Gori, a najveći, ka vazda, u Podgoricu. Ozgo upekla zvijezda, ozdo upekli izbori. Naumim da pobježem iz ove uzavrele moderne europske metropole Montenegra, makar na dva dana, ama baš naplaninu, skoro na kraj ovog svijeta, u katun, đe moja stara još izdiže onijeh dva-tri govedi i nekoliko brava, više po navici no po koristi, današnje crkavice od negdašnje gomile. Bijaše nekad . . .
Netaknuta priroda, netaknuta Stara Crna Gora. Ne može se autom skroz do gore, mora podobro pješke. Jedva katun vidim odozdo, stopio se sa šumom i livadom, ali vidim crnu priliku kako se pomjera ispred njega, pa mi prizor zatreperi i zamuti se, dok dlanom ne otrem oči. I prođu mi kroz sjećanje slike mene i braće, đeda i babe oko topline ognjišta, razgovora, priča, smijeha, pjesama i gusala, suza kriomice, . . . , varenike, skorupa, jarduma, kačamaka, hljeba ispod sača . . .
A katun i oko njega ka za vakta Turaka, ostrvo u moru potopa.
***
- Blagoš mene ko mi je došo! riječima i vlažnim očima obradova mi se baba, ka nekad, ka vazda, radosna ka tade kad sam prvi put svijet ugledao.
- Razdvoji nas ova Podgorica! reče s prijekorom, koji mnogo toga i mnogo koga kori. Ka da ona bolje vidi u Podgoricu, no ja iz Podgorice. A bolje se vidi poizdalje, a tek poizviše.
- Razdvoji vala, odvratih više odjekom, i tek onda razumjedoh koliko je rekla u te dvije riječi, a ja, omamljen betonom, asfaltom, trkom, novcem, . . . , živim utopljen, mislim da vidim a ne vidim.
***
U snu sam se nešto mnogo prevrto i tek predzoru mirno zaspo.
Iz sjene katuna, kroz otvorena vrata, još sanjivim očima gledam kako se u daljini ređaju planine, svaka tamnija od prethodne, kao kulise nekog ogromnog teatra. Dvije kokoške kljucaju ponešto iz trave na zaravni ispred vrata.
- Dobrojutro! skoro da viknu kad uđe i viđe da sam budan.
- Jesi li se naspavao, sunce babino, jesi li što lijepo sanjao?
Uvijek smo, kao mali, voljeli da babi ispričamo što smo sanjali, pa bi od toga krenuo razgovor a iz njega priča koja bi uvijek prelazila u neku drugu.
To se vremenom pretvorilo u običaj, koji bi započinjao ovim pitanjem.
- Predzoru sam lijepo i mirno spavao ali sam od ponoći imao neke teške snove, ka da nijesam imao zraka, ni mjesta u krevetu, rekoh a ona se malo namrači, pa priupita
- A što si to sanjao?
- Vala, da ti rečem, a mučno mi, sanjao sam da sam Milo.
Ona ustade ka oparena, ka da joj 20 a ne 80, pa zabrza
- Uuuu! Kuku mene, crnoj kukavici! Bokstobom i anđeli Božji! Đe njega da usniš?! Pomjeri se s mjesta! A on ti je grđi u san no u javu! Kad ti se on ukoti u glavu teško ga je izbačit. Sotona i zduvač!
- Nemoj tako, smirujem je, čoek ka ostali.
- Nu, deder, ispričaj što si sanjao, pripita me, i dalje sva uzbuđena.
Sad nijesam imao kud no da pričam. I to potanko, jer bi odma primijetila da je nešto preskočeno. Razumijevala se ona dobro u san, uvijek bih mislio da smo ga zajedno sanjali.
- Ja mali, đed Marko (ne moj, no Milov) odveo me u skupštinu, među one silne, plećate i brkate, ka da su trobojni divovi, sa crim kapama, crvenim džemadanima, plavim čakširama i bijelim dokoljenicama, sa livorima za pasom, gledaju me s visoka plamenim očima, ka da sam nešto kriv, ka da sumnjaju u mene, jedan me pita "Oli ti da budeš dobar, a, mali?" a ruka mu na dršku od livora. Održa đed govor, u njemu sve Srbin do Srbina, to sam upamtio, svi mu alale vjeru pravoslavnu, svi viču aferim.
- Otole se nekako obretoh pred Ostrog, kako s Turcima jurišam da ga zauzmemo, posle teške borbe ulećeh kroz razvaljena vrata sa zubljom u ruci, kad tamo vidim Blaža u ropcu, kraljevska uniforma mu sva krvava na prsima, okle on sada ođe, ne znam što ću sa zubljom, da li da još palim ili da bolje vidim kroz dim i tmušu . . . izlećeh napolje, Vasilije me prekorno, a prije bih reka sažaljivo gleda sa neba, ne vidim dobro, crni dim ga malo zaklonio.
- Evo ne sada đe ćeramo u kamion vreće s glasovima i parama, Roćen vozi i namiguje, gledaj drum, izginućemo, vičem mu, on namiguje sve jednako, tek eto ti saobraćajna, kad ono kum Miroslav, zvani Miroslovak, pored njega Deri-Oleg, pokazuju đe da skrenemo, viče neka baba, a meščini e si ti, kume, mrtvo ti je kumče, prije no si ga i krstio.
- A najteže mi bi, ja i Đedo ti idemo, sva Podgorica zanama, sve krstovi, ikone i trobojke, sjazio se onoliki narod. Preko mosta na Moraču ususret ni ide Miraš s Markovićem, iza njih svi naši, na kopljima im mjesto barjaka tapije manastira, šta ću ođe, pitam se, to je moje, vičem im, Miraš mi se smije, iskesio, e nećeš vala, potrčim ka njima al mi se omakne pa u Moraču, ladnu, litvanjsku, zraka nemam . . . i tu ti se probudim, vas znojav, ka da su me baš iz Morače taj minut izvukli.
Zaćutim, premoren, ka da sam opet sanjao i mučio se. Znoj s mene kaplje.
Baba me gleda, izbečila ali, začudo, mirna.
- Moraš ti u Ostrog. Da to iz tebe išćeraju. Da vrag uteče. Nema ti druge. Odmori se još ođe pa ćemo zajedno.
- Nemoj, aman ti činim, to sam samo snijevao. Đe ću u Ostrog!? Smijaće mi se popovi.
- Neće, Božja ti vjera! Odavno su oni prestali da se smiju. Đavo se svuđ ukotio. Malo ih je da ga odasvuđ išćeraju.
- A gledala sam ja, nepomenutog, na televiziju. Kako ozgo gleda na ljude, malo mu ona visina, no i bradu zadigne, ka da se na drvo popeo. I da je sami Bog, bilo bi mu malo. Znam ja take, sve da pogine za njega, trepnuo ne bi, samo da je njemu dobro, za čeljade pet para ne da. Misli li na đecu, na unučad? Kad priča, beči se i krevelji, šakama grana naokolo, ka muhe da ćera, ka da su mu riječi malo. Pomamio se, nije sasobom.
Slušam je, brišem znoj sa čela i mislim
Nije lako biti Milo, ni u snu, a kamoli na javu. Ako je mene vako jednom, kako li je njemu, povazdan? Može li on bar sanjat da je neko drugi? A zaludu bogomi.
________________
Za detalje navoda iz teksta pogledati
https://www.in4s.net/ekskluzivno-tajni-razgovori-rocena-i-deripaske-za-otcjepljenje-crne-gore-audio/