Piše: Vojislav Mistović
Naše „elite“ kao da ne shvataju kako je iznimno težak položaj srpskog naroda u Crnoj Gori. Velike geopolitičke igre 19. i 20. vijeka nijesu poslužile kao lekcija da se izvuče pouka, već „elita“ opet srlja u iste greške.
Jedan od najvažnijih činilaca jeste prosveta. U Crnoj Gori na snazi je zatiranje srpskoga naroda, daleko gore nego što je to bilo u socijalističkom društvu. U nekadašnjem sistemu prosvete učenici u Crnoj Gori su imali dodira sa srpskom epikom, pa smo, makar i posredno, učili o našim carevima i banovima, imali dodir sa srpskom književnošću, itd.
Poplava revizionističke i „nove“ istorije u Crnoj Gori je značajnije počela devedesetih godina prošlog vijeka. Pojavila se grupa autora koja je dala novi način čitanja istorije. Iako svi osakaćeni Porfirogenitovim spisom o doseljavanju, ti autori se nisu pozabavili tom „doseljeničkom“ teorijom već im je jedini cilj bio otimanje srpskog istorijskog blaga. Tako su Vojislavljevići, Balšići/Crnojevići i Petrovići postali ekskluzivne dinastije nekog Dukljansko/Zetskog/Crnogorskog naroda koji nema nikakve veze sa Srbima.
Zanimljivo je i djelo „Odakle su došli preci Crnogoraca“ autora Radoslava Rotkovića u kojem dokazuje da su se narečeni Dukljani/Zećani/Crnogorci doselili iz Istočne Njemačke, tj. sa prostora u kojem obitavaju i danas Lužički Srbi. Naravno, u tome djelu nema pomena o Srbima iz Lužice.
Danas je našoj djeci perfidno sklonjena istorija srpskoga naroda, dok se uči ta nova iščašena povijesnica.
Ovaj tekst bi bio predug kada bi iznosili brojne istorijske fakte o tim dinastijama, pa ćemo navesti samo neke karakteristične dokaze (najviše o Vojislavljevićima tj. Drvanićima).
Jovan Skilica (11. vijek) u svojoj „Kratkoj Istoriji“ Vojislavljeviće vidi isključivo kao Srbe (Tribale). Većina grčkih autora Srbe naziva Tribalima, npr. Laonik Hankokondil za cara Lazara koji je poginuo na Kosovu kaže da je vođa Tribala.
Skilica kaže: „ Jer dok je Trivalijom, obližnjim oblastima Srbije (grč. Τρυμαλιας καί των άγχοτάτω Σερβίας μερών) vladao Vladimir, po kćeri Samuilov zet (Βλαδίμηρος ό επί θ-υγατρί του Σαμουήλ κηδεστής) , čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrline, prilike u Draču su bile mirne…”
Država kojom je vladao Sveti Vladimir se zove Srbija i tu nema nikakvoga spora.
Skilica kralja Vojislava naziva „arhontom Srba“. U opisu bitke protiv Istočnih Romeja 1042. Skilica decidno kaže da su Srbi razbili Romeje, a ne nekakvi Dukljani/Zećani/Crnogorci. Zablude istoričara 19. i 20. vijeka koji uporno Vladimirovu i Vojislavovu državu nazivaju Dukljom a ne Srbijom su u cilju da se napravi istorija Južnoslovenskih naroda (koji i dalje nastaju i nastaju evo i pred našim očima).
Grčki hroničar Mihailo Glika iz 12. vijeka u „Hronici svijeta“ piše: „Pod naredbom cara da uguši ustanak u Srbiji, on okupi vojsku od 60.000 ljudi i umaršira u zemlju Tribala, ali napadne na tako neiskusan način da je prouzrokovao pad 40.000 ljudi i 7 generala…”
Da vidimo sada što govori narodno predanje.
U narodnoj pjesmi iz Nevrokopa (današnja Grčka) se kaže:
Mirče se tiho govore:
„Jane le, Jano sestra mi!
Što mi se voda pripila
Od duboko to jezero
Ohridsko na kralj Vladimir
Od srbska zemlja ubojna,
Idi mi Jano donesi!“
Jana mi tiho govori:
„Ne znajem drumi ni puti!“
Mirče joj tiho govore:
„Jano le, mila sestričko!
Zemi si svilni mahrami
Te zberi krvi i gnoji,
Pa turaj po put nišani.
U narodnom pamćenju ostaje i kralj Bodin u pjesmi iz Gorice pored Ohrida (djelovi pjesme „Ćerka Kralja Bodina“):
Včera se lička ličaše
Dur do crkveno jabuko
Crveno jabuko kleta Kostura
vo srpska zemlja kaurska
Koj ima sino le koj nema?
Kralj Bogdan sina nemaše
Kralj Bogdan ljuta Bodina
Bodina od Bočin grad
V Kosurska zemlja Desnička
D’ka mi kralje sedeše
Na bistra reka Desnica…
Na međa srpska kaurska
Kralj Bodin sina nemađe
Tako mi Bodin imeše
Vo svoji ljuti kletove,
Kletove ljuti zizane
Imeše ćerka Todora.
Navešćemo i zanimljivu narodnu pjesmu koja govori o kralju Budimiru, prethodniku ovih slavnih vladara (kod Popa Dukljanina nazvan „Svetopelek“, kod Andrije Kačića Miošića „Sveti Kralj Budimir“, a kod Miloša Milojevića „Kralj Budimir, u monaštvu Sveti David Solunski“) koji je administrativno podijelio Srbiju i postavio banove i župane da vladaju pojedinim oblastima srpske kraljevine.
Pjesma je iz Sera (odlomci):
Ič nemaje vera ni zakona,
Dok’ se mole za zlatne bogove,
U ta zemlja srpska staroslavna,
U onoga kralja golemago,
Golemago kralja Budimira,
Pri Bajgorsko golemo jezero,
Pri jezero golemo Dorijansko.
——
Dur eto ti junak na zelenko,
Oblečen je u zelena diba:
„Bog daj dobro kralja srpska šćerse!
Ti mi vikaš gospoda Ristosa,
Da t’ izbavi ot troglav ježdava!
——
Dovede ju do kraljevi dvori,
Pak izleze kraljica gospođa,
I izleze kralje Budimire,
Pak primiše svoja mila šćerca,
I primiše svetago Đorđija,
Pak se kristi srpska kraljevina,
Od Mletaka duva do Soluna,
Od Jedrena do Sinjega Mora.
Što se tiče ostalih „dukljansko/zetsko/crnogorskih dinastija“ kako ih naziva kleptomanska montenegrinska istorija, zbog dužine teksta samo par činjenica. Vladika Vasilije Petrović porijeklo Balšića/Crnojevića izvodi od Vukana Nemanjića, a o samim Petrovićima neka za primjer posluži „Himna Svetom Savi“ od narečenog vladike Vasilija, poslanice Svetoga Petra Cetinjskoga i razna pisana svjedočanstva velikog Njegoša, vladike Danila, Danila Drugog, kralja Nikole…
Ovaj tekst je sročen u cilju da se, makar i ovim putem, prene „elita“ i da se pokrene ono što dozvoljava zakon u današnjoj Crnoj Gori, a to je da naša crkva otvori osnovne i srednje škole. Pa bi se, uz pomoć same crkve, bogatijih pojedinaca, Srbije, Republike Srpske, rasijanja, mogle otvoriti škole u Herceg Novom, Budvi, Baru, Beranama, Podgorici, Nikšiću, Šavniku, Pljevljima… To zakon dozvoljava i omogućuje.
Crnogorski režim ne sjedi skrštenih ruku već uspješno štancuje nove i nove janjičare koji pakleno mrze sve srpsko. Naš narod je utamanjen na mnogim prostorima, a najviše u Staroj i Pravoj Srbiji, a to su predjeli svetog Kosova, današnje Grčke, Sjeverne Makedonije, Albanije. Ne dozvolimo da se to desi i u Crnoj Gori.
Bog vam dao svako dobro.
Izvor: Iskra
