"Sveti Milo" u gradu koji je ostao bez radničke klase
Piše: E. Babačić
Bar je bivši privredni centar Crnogorskog primorja sa (nekada) ubjedljivo najviše zaposlenih radnika na našoj obali. Grad koji je u međuvremenu ostao potpuno bez privrede.
Opustošen i razoren dejstvom vlasti koja bezmalo tri decenije vodi državu stranputicom, zbog čega posledice osjećaju mnogi Barani. Oni uostalom dijele sudbinu ostalih crnogorskih građana.
Tako je i u ovom bivšem privrednom uporištu evidentan veliki broj gladnih, nezaposlenih, ozbiljno oboljelih...
Ne postoje više giganti poput „Primorke“, „Prekookeanske plovidbe“, „ZIB-a“, „Rumijetrans“, „Izbora“, „Bar bilja“ i brojnih drugih preduzeća koja su zapošljavala hiljade radnika.
Te nekada uzorne firme u međuvremenu su, dejstvom režimskih tajkuna i direktnih nosilaca vlasti, u potpunosti nestale. Od „Luke Bar“ ostalo je samo ime.
Reći će neko - „da, ali je grad u međuvremenu izgrađen, i ljepši je nego u vrijeme dok su ti privredni giganti radili punim kapacitetima“. I, tačno je to!
Zaista je Bar ljepši nego prije dvije i tri decenije. Pljačkom državnog kapitala, sahranjivanjem preduzeća koja su vodili i unakazili u svakom smislu, a nerijetko i otkupljivanjem imovine istih po mizernim cijenama i na namještenim tenderima, grobari barske privrede došli su do novca kojim su izgradili desetine stambenih zgrada, ali za sebe i svoje porodice.
Svoje nelegalno stečene objekte, često građene bez ikakvih dozvola, uz podmićivanje i prećutno odobravanje od strane vlasti, ti „uzorni biznismeni“ i „menadžeri“ grade uglavnom za platežno moćne strance, čiji robovi postaju Barani, nerijetko srećni kada se i sa visokim obrazovanjem kod istih potom zaposle kao čuvari, kelneri, sluge...
Socijalno i zdravstveno osiguranje im je pri tome misaona imenica, a „plata“ veća od 250 evra samo privilegija rijektih među njima.
Ne od juče, Bar je i svojevrsni šampion anomalija.
Tako privredno masakriran, sa metastazom od koje, nažalost, oporavka nema, sa bezbroj ojađenih građana, a prije svega radnika koji su ostavljeni bez ikakvog zaposlenja i brige države, Bar je predsjedničkom kandidatu režima na minulim predsjedničkim izborima dao cijelih 11.370 glasova, ili 54 posto.
De fakto, većina Barana je ovim potvrdila da je srećna pod sistemom koji im je sa lica zemlje očistio svaku nadu u bolje sjutra.
Kazaće opet neko kako takav epilog nije volja većine urbanih Barana, jer su ponovo Topolica, Bjeliši, Šušanj, Makedonsko naselje, Sutomore i neka druga gradska i prigradska naselja zbirno više glasova dali opozicionim kandidatima.
Ipak, slabi su to argumenti, iako svi znamo da tradicionalno prevagu ovdje odnose Rožajci iz Luksemburga, Ostros, Mrkojevići, Kambodža, Star Bar i ruralniji krajevi, gdje nema pravoslavnog življa koje je u Baru inače dominantno.
Istina, fenomen je da listom nepravoslavci glasaju za režimskog kandidata, koji ih je dobrano zadužio u Bukovici, Dubrovniku i drugdje, dokle su dostizale njegove dugačke i nečiste, šestoprste ruke.
Fenomen je i da se barski, kao i većina drugih crnogorskih muslimana, izjašnjavaju za NATO, iako dugo već taj osvajački i okupacioni savez baš muslimane „zadužuje“ po cijelom zemljinom šaru, razarajući im države, bolnice, porodilišta, nerođenu djecu...
Bar, dakle nije usmaljeni primjer. Nažalost...
Vraćajući se juče u Bar sa trodnevnog odsustva, dok sam prolazio kroz centar grada, u neposrednoj blizini „Tri kule“, prenerazih se ugledavši do tada neviđeno velike panoe zahvalnosti „Svetog Mila“ Baranima na povjerenju i podršci koju su mu iskazali na izborima.
Zastadoh kraj „svetilišta“ na kome se p(r)ojavio lik deklarisanog bezbožnika, i na trenutak mi naiđe misao da sintagmu „Nema Bara do cara“ sve vrijeme zapravo većina nas doživljava na pogrešan način.
Pomalo u pozne godine shvatio sam i gdje ubuduće da klanjam. Bolje ikad, nego nikad...
