Piše: Protojerej Jovan Plamenac
Vidovdan je ne samo crkveni, nego i srpski narodni praznik, najveći uz Savindan, „najsvetije ime Srbinovo“.
Nije Vidovdan, naravno, tako duboko u biću srpskog naroda zbog sjećanja na bitku na Kosovu polju na taj dan 1389. godine. Istorijske činjenice i tumačenja istoričara o toku i ishodu ove bitke u sjenci su dubokog doživljaja srpskog naroda da smisao ovozemaljskom životu daje vječni život.
Srpski knez Lazar, sa vojskom koju je predvodio, našao se spram vojno daleko jačeg protivnika. Ljubomir Simović mu je pripisao riječi: „Ja ne odlučujem da li ću ići u bitku po tome kolika je sila koja mi preti, nego po tome koliku svetinju branim“. A branio je ne samo fizičku slobodu svog naroda, nego prvenstveno njegovu vjeru pravoslavnu.
Ovaj stav srpskog Davida pred agarjanskim Golijatom u srpskom narodu artikulisan je kao opredjeljenje kneza Lazara za Carstvo nebesko, u odnosu na antitezu carstva zemaljskog, kao – Kosovski zavjet.
Kosovski zavjet, kao spoznaja smisla života, održao je Srbinovo ime kroz vjekove, postavši svojstvo njegovog bića.
Nakon Kosovske bitke uslijedilo je, bezmalo, petovjekovno ropstvo srpskog naroda pod Turcima. Napajajući svoj duh zavjetom kneza Lazara, kao najveće blago, kao sudbinu ga prenoseći generacijama koje su dolazile, Srbin je trpio i iščekivao svjetlost fizičke i duhovne slobode, kao Jevreji iz Egipta Obećanu zemlju. Vojno oslobođenje Kosova nakon Prvog balkanskog rata Srbinu je bilo što i Jevreju povratak u Jerusalim iz Vavilonskog ropstva.
Kosovo je, kroz Kosovski zavjet, bilo i ostalo mjera duhovne čvrstine, nacionalne svijesti, ali i hrabrosti, moralnosti, dostojanstva svakog Srbina pojedinačno. Svako odricanje Srbina od vjere pravoslavne, njegova lakomost i potkupljivost, služenje neprijatelju svoga roda, bilo je odricanje od Kosovskog zavjeta, odricanje od Jevanđelja i priklanjanje truležnosti zemaljskog života, odricanje od svog božanskog bića i svođenje sebe na animalnog stvora.
Srbin je kroz vjekove imao jasnu distinkciju u odnosu na svoje neprijatelje, ne samo fizičku, nego i duhovnu. I kada bi pokleknuo, kada bi iznevjerio Kosovski zavjet koji je posisao sa majčinim mlijekom, kada bi majci sisu pregrizao, to je bilo ne zato što nije znao što radi – nego zato što je bio slab.
Danas je Srbin rastočen u duhu, njegovo duhovno biće je upihtijavljeno materijalističkim ideologijama. Potencijal svog bića upregao je u materijalno sticanje, u obezbjeđivanje uslova za ostvarenje svog smisla života, obično po načelima sluganjstva, kao i kusanje plodova tog sticanja kroz provode, koji su zadovoljenje njegove pale prirode.
Ovo je vrijeme perfidnog osvajanja duša, predapokaliptično. Srbin je u ratu u kojem ne učestvuje svojom sviješću. On, duhovno raslabljen, ne vidi svoga neprijatelja i, nesvjesno, postaje dio njega, postaje sam sebi neprijatelj. Može Srbin da slavi krsnu slavu i na formalan način upražnjava druge oblike svog nacionalnog i duhovnog nasljeđa, ali Kosovski zavjet u njemu čili.
Mjera Kosovskog zavjeta u Srbinu, dakle, njegov je odnos prema Kosovu. Među Crnogorcima, koji su kroz vjekove najstamenije od svih Srba očuvali Kosovski zavjet, priznanje pokrajine Srbije Kosova i Metohije za državu Kosovo od strane Zapadu sluganjskog crnogorskog režima, prošlo je sramotno lako, slično kao kada im je taj isti režim javni pederluk zakačio na brk.
Režim u Srbiji, jednojajčani blizanac ovome u Crnoj Gori, u posljednje vrijeme svim silama se dovija da učini isto to što je učinio crnogorski, a da prođe sa što manjim posljedicama po sebe. Teže mu je, jer je Kosovo dio Srbije. Ali, obavezu prema onima koji su ga doveli na vlast mora da ispuni. Zato već duže vrijeme Srbima maže oči kilometrima puteva, ulaganjima stranog kapitala u Srbiju, svakojakim statistikama…, podilazeći carstvu zamaljskom u njima.
Kosovska rana vjekovima je pricjeljivana, a onda iznova raskopavana. Boljelo je kada je raskopavao Srbinov neprijatelj, a posebno boli sada kada je raskopava – Srbin.
Svijest o Carstvu nebeskom nemoguće je sasvim ugasiti. Pošalje Bog među ljude i u vrijeme njihovog najvećeg otpadništva ponekog Iliju. U ovo vrijeme pokleklom srpskom rodu poslao je mitropolita Amfilohija, kao svojevremeno Mojseja Jevrejima.
(Autor je paroh barski)
Sloboda/IN4S
