Vrijeme služenja Bogu riječima a Mamonu djelima

PIŠE: Jovan Plamenac

Da je srpski narod stradalni, već vjekovima poslovična je konstatacija koja se u posljednje vrijeme nerijetko koristi i kao floskula. Bezmalo, uvijek se odnosi na njegovo fizičko stradanje. Malo je onih koji su ukazivali na duhovnu dimenziju stradanja srpskog naroda; njegovo duhovno i fizičko stradanje doveli u uzročno-posljedičnu vezu. Slično kao kada duhovno posrnuće čovjeka za posljedicu ima njegovu bolest. Takvi su bili Justin Popović i Nikolaj Velimirović.

Srpsko stradanje, raščlanjeno na stradanje pojedinaca, sliva se u jednu malu pešteru na obodu Bjelopavlića – na omofor Svetog Vasilija Ostroškog. I tu je vidljivije i mjerljivije nego bilo gdje drugo.
Sveti Vasilije Ostroški nazvan je čudotvorcem. Ostalo je, i u predanju i u zapisima, da su mnogi u njega našli iscjeljenje. Došli bolesni, otišli zdravi. Ili su ozdravili ubrzo nakon što su bili kod Svetog Vasilija. Tako je i danas.

Ipak, mnogi u Ostrogu nijesu dobili ono za što su došli. Njih je daleko, daleko više nego onih koji jesu.

Objašnjenje zašto je to tako svodi se na floskulu: „Ko Svetom Vasiliju dolazi sa vjerom, on kod njega nađe lijeka i utjehe.“

Pritom niko da se potrudi da objasni što je „vjera“, sa čime to, u stvari, treba doći Svetom Vasiliju. Tako je u narodu stvorena predstava da je vjernik onaj koji „ima svoj lični odnos sa Bogom i u tom odnosu mu ne treba posrednik-sveštenik“, koji vjeruje da postoji neka viša sila („ima nešto pa makar da je i koliko mačka“); da je veliki vjernik onaj ko slavi krsnu slavu, svrati u crkvu kada mu je usput da zapali svijeću ili to uradi kada sanja nekog od svojih umrlih, ide na Liturgiju na Božić i Vaskrs i posti Veliki petak; a onaj ko ide u crkvu redovno na bogosluženja, ko posti četiri velika posta i srijedom i petkom kada je to ustavom Crkve propisano, žena koja tokom Liturgije glavu pokrije maramom, ko se ispovijeda i pričešćuje, ili ako čak pripomaže svešteniku prilikom bogosluženja – on je već ekstreman i zatucan.

Pri ovakvom poimanju vjere, mnogi prije nego dođu Svetom Vasiliju odu kod vračara i magova širokog spektra specijalnosti: „bijelih“ magova koji „skidaju čini“ koje su nabacili „crni“ magovi („crni“ i „bijeli“ magovi su istog duhovnog roditelja djeca, štoviše blizanci), „vidovnjaka“ koji „proriču sudbinu“, onih koji „slivaju stravu“, „prizivaju duhove“ („razgovaraju sa mrtvima“), hodža koji „rade zapise“, „bioenergetičara“, hiromantičara, astrologa…

„Vlaška magija“ je najznametija, ali magovi su rasuti ne samo u životnom prostoru srpskog naroda nego, vjerovatno, cijelim svijetom. Što je više ljudi sklonih magiji, i magova je više. Oni prate tehnološke trendove i sada se veliki broj njih reklamira putem interneta, pa i na televizijama, rade preko aplikacija… Često su njihovi „kabineti“ puni ikona, u njima gore kandila. Neki svoje „pacijente“ šalju u Ostrog, Svetom Vasiliju. Ovo utvrđuje ljude koji kod njih dolaze ištući pomoći da su to crkveni ljudi, duhovni, i da su došli na pravo mjesto. I zaista, često ljudima nakon posjete ovim magovima bude bolje. Ali ubrzo se sve urušava: problemi zbog kojih su došli kod magova umnožavaju se i život im se pretvara u pakao na zemlji.

Sudski bivaju sankcionisani samo slučajevi magije koji izazovu „uznemirenje javnosti“ ili dovedu do velikih novčanih prevara koje su dokazane. A to biva veoma rijetko. Duhovno stradanje ljudi uzrokovano magijom je ispod radara nauke, a onda i zakonske regulative.

U Ostrog se slivaju rijeke ljudi koji Svetom Vasiliju dolaze sa istim porivom sa kojim su išli kod magova. Kao i kod magova, i ovdje očekuju čarobno iscjeljenje. Očekuju magijsku formulu, „abrakadabra“, očekuju pomoć bez sopstvenog učešća u njoj, bez svog truda, hoće da im Sveti Vasilije iscijeli rak pluća, a neće da se odreknu pušenja… Nemalo je onih koji dolaze u Ostrog za pomoć koji opsuju Boga, i Bogorodicu, i „sve svece“, a na pomen imena Svetog Vasilija ustanu i kažu: „Slava mu i milost“. Ne vjeruju u Boga. Vjeruju u – Svetog Vasilija.

Neutvrđeni u vjeri, ljudi žive u praznovjerju, sujevjerju, duhovno smješteni između „valja se“ i „ne valja se“, na toj poljani mašte nesagledivih razmjera, od crvenog konca oko bebine ruke, ili još bolje crvene brojanice, „protiv uroka“, kucanja u drvo „da ne čuje zlo“, pa sve do pošćenja na Vaskrs, i samo na taj dan u toku godine, čak ni na Veliki petak, radi „napretka stoke“. Oni čvrsto vjeruju u sudbinu, da se sve u čovjekovom životu događa po predodređenju, da je sve što mu se dogodilo i što će mu se dogoditi „zapisano“ kod više sile još prije njegovog rođenja, pa i začeća, i da čovjek ne može da izmijeni svoju sudbinu.

Ovo učenje pravoslavni srpski narod pokupio je od svog islamskog turskog porobljivača, zajedno sa mnogim riječima, te baklavama i tulumbama. Ono je suštinski oprečno pravoslavnom učenju po kojem je čovjek bogoliko ličnosno biće, čije je osnovno svojstvo sloboda. Čovjek je slobodan kako da živi u skladu je jevanđeljskim istinama, u vrjednosnom sistemu koji iz njih proističe, tako i da živi po svom nahođenju. On je, u stvari, krojač svoje sudbine. Zato je slobodan da propada u grijehu, ali slobodan je i da se kroz pokajanje, promjenu života, uspravi. To zavisi od njega, njegovog shvatanja koristi i od njegove odlučnosti. Vjerujući u sudbinu, čovjek koji „praktikuje“ vjerski život, ono što mu se dogodi, pa i kada je izazvano njegovom neodgovornošću, raslabljenošću ili pak glupošću, doživljava kao „volju Božiju“.

Moderni čovjek svakako, a i savremeni čovjek uglavnom, slobodu poima u smislu one slobode koja je tekovina Francuske buržoaske revolucije s kraja 19. vijeka, čiji je simbol Jovanka Orleanka. Na toj slobodi su utemeljena ljudska prava definisana Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Tom slobodom, primjera radi, ljudski stvor danas može da odabere hoće li biti muško ili žensko, bez obzira da li je rođen kao muškarac ili kao žena.

Ideal ove slobode je da čovjek može da čini što mu pričinjava zadovoljstvo i što ga čini srećnim. Pritom obruči tradicionalnog vrjednosnog sistema tzv. civilizovanog svijeta pucaju jedan za drugim. Na redu je, već je napukao, obruč koji ne dopušta pedofiliju.
Čovjek se odrekao suvereniteta svoje ličnosti sa kojim je začet, ličnu slobodu je ulio u socijalnu. Uradio je to sopstvenim pristankom, namamljen potrebom za sticanjem materijalnih dobara, društvenog položaja, zadovoljenja svojih strasti i sujete. Budući ne vjernik nego sujevjernik, ili nevjernik, u njegovom poimanju stvarnosti nema onoga na čemu je utemeljena hrišćanska vjera – vaskrsenja, nema svijesti o smrti kao prevodnici duše iz materijalnog, dimenzionog i vremenog svijeta u nematerijalni, o neuništivosti njegove duše i njenom nastavku života u besprostornosti i „vječnom sada“.

Vladika Nikolaj se jadao: „… Sveštenici vjerom oslabili, / Kaluđeri poste ostavili, / Nit’ d‌jevojke drže d‌jevojaštvo, / Svilu nose, grijehom se ponose, / Mladi momci poštenju se smiju, / A svoj razvrat ni od kog ne kriju…“

A Ava Justin je zalelekao: „Puna je Srpska zemlja leševa duhovnih. Duša do duše, oh, leš do leša! To su manje više današnji Srbi. Sve što je Božje, manje-više, zaboravilo se. A sve što bi dalo zadovoljstvo ovoga sveta, uživanja ovoga sveta, eto za tim trče današnji Srbi, i gube dušu svoju i gube ono što je večno.“
I: „Preosvećeni Oci, zašto smo postali zečji rod? Gde je sloboda kojom nas Gospod Hristos oslobodi?“

Njihov glas nije se čuo ni u državi ni u Crkvi.
Bilo je to vrijeme nedugo nakon što su komunisti u Drugom svjetskom ratu i nakon njega ubili bezmalo 500 sveštenika Srpske pravoslavne crkve, za oko trećinu ovog broja više nego ustaše, Njemci, Italijani, Albanci i Mađari zajedno, vrijeme mnoštva porušenih i zapuštenih crkava i manastira i praznih crkava koje su opstale.

Po „padu“ komunizma i uspostavljanju višestranačja u Jugoslaviji, i ubrzo raspadu Jugoslavije, narod se „vratio vjeri“. Crkve su počele da se pune, sveštenstvo da se umnožava. Crkva je zablistala, izgledalo je.
Ali glasovi Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića i dalje su ostali „vapaj u pustinji“.

U modernoj javnoj retorici pod Crkvom se podrazumijeva njen klir, prvenstveno episkopat. I kada se govori o stavu Crkve o nekom pitanju, podrazumijeva se stav episkopata. Pritom se zanemaruje suštastvena priroda bića Crkve, da nju čine i klir i kršteni narod, laos. Upravo zbog elitističkog poimanja Crkve dolazi do ozbiljnog raskoraka između laosa i klira.

Ljudi koji čine Crkvu su i građani, oni koji su punoljetni i glasači. Prema popisu stanovništva iz 2022. godine (koji ne obuhvata podatke za Kosovo i Metohiju), u Srbiji 81 odsto njenih žitelja su pravoslavci. Zavod za statistiku Republike Srpske 30. januara 2016. godine obnarodovao je svoje rezultate popisa sprovedenog na nivou Bosne i Hercegovine 2013. prema kojima je procenat pravoslavaca u Republici Srpskoj 83 odsto. Prema popisu stanovništva iz 2011, 72 odsto stanovnika Crne Gore su pravoslavni hrišćani. Oni su Crkva.

Dakle, pravoslavni hrišćani su daleko najbrojnija kategorija stanovništva i u Srbiji, i u Republici Srpskoj, i u Crnoj Gori. Načela demokratije nalažu da vlast dominantno sprovodi upravo njihove interese. I to ne samo političke i ekonomske nego i duhovne. U stvarnom životu nije tako, osobito o pitanju pravoslavne duhovnosti.

Premrežavanjem tzv. nevladinim organizacijama obilno hranjenim novcem zapadnjačkih fondacija, promotera antihrišćanskog, zapadnjačkog liberalnog novopaganskog vrjednosnog sistema života; sa Zapada dirigovanom privatizacijom društvenih preduzeća koja je dovela do njihovog uništenje i uvođenje u zavisnost domaće ekonomije od inostranog kapitala, kreditnog i investicionog; kupovinom medija i njihovim uniformisanjem u skladu sa strateškim interesima i vrjednosnim sistemom zasnovanim na LGBTitd. ideologiji i manipulaciji ljudskim pravima; usmjeravanjem nauke, školstva, kulture i medija koje nijesu kupili mehanizmom grantova; te koruptivnim i ucjenjivačkim djelovanjem političara, diplomata i tajnih službi vodećih evroatlantskih država, srpski narod je zapao u političko, ekonomsko i nadasve duhovno ropstvo.

Sekularizam moderne demokratije shvaćen je kao odricanje prava Crkvi „da se miješa u politiku“, pod čim se podrazumijeva da Crkva nema pravo da utiče na državničke i druge svjetovne poslove koje vrši vlast. Takvo poimanje sekularizma, samodestruktivno, prihvaćeno je i u Crkvi. Sekularizam je, u stvari, prvenstveno društveni model zaštite Crkve od uplitanja svjetovnih vlasti u njen unutrašnji život, od po Crkvu tragičnog uplitanja, sada i ovdje tako vidljivog, uplitanja kojim vlast u Crkvu unosi svoju porobljenost.

Hrišćanski vrjednosni sistem života, zasnovan na jevanđeljskim istinama, profanisan je. U crkvenom životu isisana mu je suština i sveden je na prazne riječi.
Pravoslavna vjera je žrtvena, zasnovana je na Hristovoj krsnoj žrtvi i njegovom vaskrsenju. Jovanovom žrtvom radi istine, kao i Lazarevom radi života u vječnosti sa Bogom (Carstva Nebeskog), pršte amvoni. To je vatromet u buretu. Van bureta je realni crkveni život, uveliko utilitaristički.

Nijemi krik Ave Justina odječe njegovom Crkvom:
„Preosvećeni Oci, zašto smo postali zečji zečevi?“
Duhovna raslabljenost klira za posljedicu ima duhovno stradanje laosa, tako vidljivog u Ostrogu. Ovo je vrijeme snishođenja ljudskim slabostima radi materijalne koristi, za Crkvu i mnogo češće za sebe. Ovo je vrijeme služenja Bogu riječima a Mamonu djelima.

Srpski narod, zajedno sa svojom Crkvom, ne ostaje bez Kosovskog zavjeta zato što gubi Kosovo i Metohiju, nego Kosovo i Metohiju gubi zato što se u realnom životu odrekao Kosovskog zavjeta.

Obračun moćnika ovoga svijeta sa Pravoslavnom crkvom je uveliko u toku. Ona neće biti odbranjena kompromisima. Biće odbraniće isključivo žrtvenim priljubljivanjem za Hrista, kao Tijela za Glavu.

Izvor: Pečat

Foto: www.mitropolija.com  (Željko Drašković)