PIŠE: Mr Slobodan M. Čurović Apis
Teško je bilo kamenje koje je uznosio u slavu Gospodnju, ka vrhu kojeg je on vidio a mi gnjirili a ne znali, klonuli, raspamećeni.
Samo se njegov kamen u slavu Hristovu nije oburdavao, postojan i tamjanom umiven.
I još kao dječak kada je iz Bara krenuo Risto, svaki kamen je pred njim zablist"o.
Micao je klade i sklade da se bratski kosti opoju i povade.
Stizao dalje do Banata a još nam istorija bijaše zaklata.
Na Svesveto Kosovo gdje gori i čereči se tijelo Srbinovo.
I Bog nam ga poslao u Grku Goru bezdanica i bratogonjenja, da nas obodri, nauči, oboži.
Stresao je sa tog kamenja nečistoće poganih usta na Božije i srbsko, obuzetih nesretnika i novoskojevića, da bi sve u Njegovom podvižništvu plemenitošću dobrotočilo, krijepilo, napajalo naše žedne, još bogoištuće, bojažljive duše.
I gdje god je stigao Hram podigao, obedemio ga jevanđeljskom istinom, svaki ledinik prosvijetlio ljubavlju.
Učitelj vjere, gdje najgori đaci kidisahu, da se sa Njim svadikaju, pregone i bljuju svašta, ali ništa mu nijesu mogli, jer je bio i ostao naš najrječitiji Hram.
Nepobjediva tvrđava, najčvršća u svevelikoj Božjoj tvrđavi.
U raspaščenom vremenu panjkali su ga, brozovčići i kumrovčići, avetisti, a on dalje odmicao u grljenje Bogu.
Svaka Njegova riječ i kada je korio, opominjao i savjetovao je Zadužbina.
Sada ga čekaju željno dva Petra, cetinjski i lovćenski, tajnočuvci mučeništava, evo i Njega moračkog bogosnažnika, bistroslovnika, da Vam ime nikada ne pogine kod Tvoritelja.
I da sa nebeskog trona smotri na Vrh jezerski, hoće li se iskobeljati iz stiska mauzolejske lednine i spučiti uza se opet onu skromnu kapelu da bi prodisao, priljubiti je Bogu ugodno, na Lovćenu ćemeru zlatnom, na Lovćenu čemeru našem.
Ta rana ga je žigala oduvijek, pritiskala je bol u noći tjeskobnoj, sjetnoj, kao i vladiku Rada, koji bi mu na san došao da se izjada, u noći stidnijoj vijeka, u noći goroj vijeka, u noći crnjoj vijeka.
Gdje god je riječ apostolsku kazao, nikao je mudri jevanđelistar. Koliko saćnica nam ostavi da se dozovemo pameti i da budemo braća bratska.
Zajad mu bilo dok su skoptisali neznaveni, žudio da još za života vidi kapelu da se vrati, od razuzdane đece, što su se varakajući jakali sa Njegovim predobrim i trpeljivim srcem.
u Njemu je stanovala bezgranična dobra duša, bio je vojnik Boga, najvjerniji Hristosjajnik, što nam je podigao mrtvu i neponosnu glavu, a toliko ga je bilo muka.
Doveo nas je spasenju duša, a bio priveden kao sumnjivo lice, od onih kojima će u biografijama zastiđa pisati da su privodili na informativni razgovor, nikoga drugog, nego mitropolita crnogorsko-primorskog, egzarha pećkog trona.
Barem su imali šta čuti, objavu istine Božije, da se dozovu pameti.
I gle, pade Jerihon od truba, i gle stropošta se od osioniosti poganluk dukljanstva, Mitropolitova riječ ih zauzda , razoruža njihovu mržnju i jed , pobijedi, da ne zavrgnu kosti, da ne ostrožaju, surdišu, niz surdupe Ostrog, da ne uzrumijaju onu divotu na Rumiji, da nas ne uvedu u lažne slovinjake.
Što su ga nemilosrdnije panjkali i mrzjeli, više im je opraštao, znajući da ne znaju što čine.
Bio je Vladika neodmorne snage i divote.
Nikad nijesu patisali mrzitelji, Boga hulitelji, što su ga više olajavali, više je i stoički tereta podnosio, štiteći druge, i ostavljajući dragocjene bisere Hristove, u kojima obilato Bog obitava.
Ne dadoše mi da se oprostim od Njega, ali to bi bilo za tren, za jedan dan, a samo Njegov tren valjao je i bio vredniji nečijih čitavih života.
Bio je neprestani molitvenik, što nosi pregršt vječnosti, vladika na zemlji manje, na nebu svetac više, da zavladiči Božijim, za srbski rod, za dičnu Goru Crnu.
A nije mu bilo nikad sa nama lako.
Da litije predvodi, da nas od nečastivih brani, sve nam ostavi, blagoslovi i dovodi „k poznaniju prava“, ništa ne ponese sem imena i djela istinitog duhovnog pastira, ime koje je trebalo zaslužiti.
I učini da svaka litija bude još po koja crkva i namastir, kada prohodasmo zemljom da bi na nebu vidniji bili, Njime okuraženi, našim đedom milim, neprestano molitvom i utjehom.
I gore sa nebeskog gleda da smotri na nedostojnu djecu, slije nas u ljubav, u jedno kolo.
Zapetljavali smo se koliko kod smo mogli, petljali o svom jadu, pali bi još niže da Njega nije bilo.
Kamo sreće da je bio glava i vladika boljim, nego najgorim, suviše veliki za naša tečna i lomljiva žića i nerazbore.
Nijesmo ga mi ni zaslužili, kakvi smo nikakvi, niti dobro umjeli čuti Njegova jevanđelja.
Pobijedio si neznavenih silu,
neka te se mrzitelji bolje sjete
ti si pošao Vladiko u svete.
(Autorova besjeda na večeri pjesničkih prinošenja “Krstom nam rečeno“ u Podgorici, 6.11.2020.)
-200x200-rez.jpg)
