Neven Milaković: "E sad ću da vam skuvam pjesmu!"

                    INTERVJU - NEVEN MILAKOVIĆ, PJESNIK

                             ***********************

„Pjesnik je pjesnik, ako je pjesnik. Dovijeka u sukobu sa vremenom, prostorom, ideologijama, politikama, nikad na liniji, nikad po volji boljima, a pogotovo grđima od sebe“

******

Razgovarao: Nebojša Jevrić

Neven Milaković živi daleko od književne čaršije, od tog na glavu okrenutog i lažnim veličinama posutog sveta. Daleko od gradske vreve u Baru. Hleb zarađuje u znoju lica svog u, kako on voli da kaže, limenoj furuni. Ali i odatle stiže do onih pravih sladokusaca njegov glas. Kad sam prvi put pročitao na mreži njegovu pesmu „Očev šamar”, postao sam njegov redovan čitalac. Kako godine prolaze, njegova poezija je sve bolja a on sve osamljeniji. Kao Ovidije u Tomima. Stižu samo njegove pesme iako pesničkih knjiga više nema u knjižarama, niti ih izdavači štampaju ako pesnici ne skupe pare.

Po ocu ste Ličanin, po majci Srbin iz Kuča, rođen u Podgorici.

„Po ocu, majci, rodnom gradu... po svemu sam Srbin. To nije samo stvar pripadnosti, to je i stvar opredeljenja, naročito u ovim potonjim vremenima kad bi svi da budu ono što nisu, a niko neće da bude ono što jeste.“

Kako je danas biti pesnik?

„Kao i juče, kao i prije sto godina, kako će biti, slutim, i za sto godina. Pjesnik je pjesnik, ako je pjesnik. Dovijeka u sukobu sa vremenom, prostorom, ideologijama, politikama, nikad na liniji, nikad po volji boljima, a pogotovo grđima od sebe.“

U vreme kad se autošovinisti užasavaju pisanja rodoljubivih pesama, Vi ste se proslavili pesmom „Vila sa Košara“, koju je srpska javnost, istina sa zakašnjenjem, otkrila.

„U to vrijeme nijesu se zgražavali samo autošovinisti, nego i mnogi koji danas ratuju protiv njih. Zato ju je ’javnost sa zakašnjenjem’ otkrila. Siguran sam da se sjećaš one noći u ’Ludoj kući’, kad je Saša Popović, heroj sa Košara, koji je napisao muziku, plačući je otpjevao. Bilo nas je tridesetak i bila je to noć skuplja vijeka. Neki više nisu među nama, nema više dobroga Veselina Đuretića, nema generala Gušića, Radomira Smiljanića, nema ni mog zemljaka Medića... Ali je ta noć, siguran sam, - zlatnim slovima upisana u neki nebeski tefter.

Danas ’Vilu’ izvode simfonijski orkestri, pred odabranom publikom u velelepnim dvoranama, prenose televizije, doživjela je strahovit uspjeh i popularnost, ali je moja ’Vila’ u onoj neuglednoj kafanici, zalivena suzama Sašinim i svih nas, koji smo imali sreću da prisustvujemo čaroliji. To što smo Saša i ja nezanimljivi, što mnogi izvođači i ne spomenu naša imena, što nas ’javnost još nije otkrila’ kako ti reče, sve manje mi smeta. Nijesmo mi za taj svijet. Nama je dovoljna ’Vila’, a ipak je naša više nego svih ostalih.“ “Pravi talenat je teško otkriti, ali bogami još teže sakriti”, napisao je Ivo Andrić.

Svaka Vaša nova pesma koja se pojavi na društvenim mrežama pravi je događaj, lajkuje se, deli…

„Ja ne pišem sa predumišljajem. Ti stihovi naprosto dođu odnekud i isteku iz mene. Na jednoj književnoj večeri otac Jovan Plamenac me upitao kad sam napisao prvu pjesmu, a ja sam mu, uz neizbježno poštovanje, odgovorio: ’Oče, prve pjesme nisam napisao, nego skuvao’. Naime, u najranijem djetinjstvu, imao sam tek dvije-tri, kad bih se naljutio na majku i sestru, viknuo bih: ’E, sad ću da vam skuvam pjesmu!’ Prvi stihovi koje pamtim nastali su kad sam ljut što me ne puštaju napolje skuvao:

’Tata, tata, otvori mi vrata,
Tutu (kuku) mene, ubiše me žene.’

Naravno, tada nisam znao što je to poezija, stihovi, rime, nisam, podrazumijeva se, znao ni da brojim, a kamoli da razlažem riječi na slogove, ali sam skuvao deseterac. Ovo poslednje, uvjerio sam se, ne znaju mnogi afirmisani pjesnici, pa moram citirati svog dobrog prijatelja Ilju Čislova: ’Ne postoji fakultet za pjesnike’. Stoga se ne zamaram pretjerano kritikama, niti se uznosim pohvalama. To je, naprosto, dio mog bića, čovjek se sa tim rađa i umire... Ako ga neka pjesma, ili makar stih, nadžive, nije zaludu gubio vrijeme.“

Imate dar, imate žar, imate mar, pjevate srcem, Vaše pesme su od „zemlje očišćene, metodom čišćenja zlata”.

„Da, to je u jednoj recenziji napisao Momir Vojvodić. ’I dar i mar i nasušni žar.’ Veliki Momir! Moj učitelj i uzor. Jednom sam ga nazvao da mu čestitam, bijaše dobio prestižno književno priznanje, a ja bijah, priznajem, ljut što za to saznajem iz novina, iako se svakodnevno čujemo, kad dreknu, onako ljekovito, kako je samo on umio: ’Ostavi me makar ti, Nevene, većina pjesnika koje znam su dobila sva moguća priznanja, a nisu napisali jednu jedinu pjesmu!’ Tada je i napisao jednu od svojih genijalnih pjesama ’Daj, pesniče, jednu lepu celu’. Istina je da bez dara nema ni poezije, ali to nije dovoljno. ’Pjesnik uživa u stvaranju tek kad napiše pjesmu’, učio me Momir. Tada je timari, mazi, njeguje, brusi poput dijamanta. Ako pjesnik ne služi poeziji, nego se služi njome, nema tu ni pjesnika ni poezije.“

Vaš sonetni venac se našao u antologiji “Venac venaca”.

„Da. Miloš Janković je napravio antologiju ’Venac venaca’. U njoj se našlo petnaest sonetnih vijenaca, koliko se u sonetnom vijencu nalazi soneta. Čast mi je što sam se našao u toj ozbiljno sačinjenoj antologiji, kako zbog ozbiljnih poznavalaca poezije Jankovića i Stojkovića, koji su je priredili, tako i zbog ostalih zastupljenih autora. Biti rame uz rame sa jednim Perom Zupcem, Blagojem Bakovićem, Tesićem, Berićem... svakako je privilegija.“

Najbolji tumači nečijeg pesništva su pesnici.

„Složiću se, pod uslovom da se radi o istinskim pjesnicima. ’Svemogućstvo svetom tajnom šapti, Samo duši plamena poete’, poručio nam je Njegoš. A ko su plamene poete, koliko ih je, smije li se iko od nas smatrati jednim od njih? Tvrdim da na ovim prostorima nikada u istoj vremenskoj epohi, u isto vrijeme, nije živjelo više od desetak pjesnika. Pa otkuda danas u svakom gradu na desetine književnih udruženja, na hiljade pjesnika? Pročitah da 1.100 članova UKS ne plaća članarine. Koliko ih je, zaboga?! Ta hiperprodukcija će sahraniti i ovo malo književnog stvaralaštva koje nam je preostalo, tim prije što su ti ’nobelovci’, kako ih ja zovem, užasno beskrupulozni, prodorni, nezajažljivi... kad namirišu slavu i novac.“
Posle čitanja Vaše poezije čitaocima neće biti lakše, neće biti sretniji, ni spokojniji.

Vaš glas je glas vapajućeg u pustinji.

„Ima u mojoj poeziji mnogo tuge, ali i radosti. Ima crnila, ali i vedrine, očaja i optimizma. Rekao sam već, ja pretačem svoju dušu i svoje biće u stihove. Zato se ne treba čuditi što u jednom trenu pjevam o svetiteljima, a već u sledećem o zadimljenoj kafani, što sam u jednom trenu na dnu jame neznadanke, a već se u sledećem kikoćem sa drugarima, smišljajući novi nestašluk. Sve sam to ja, ne biram, niti povlađujem onom boljem, niti onom gorem Nevenu, uznosim molitve, ali i opsujem... Kad ne bi bilo tako, moja poezija ne bi vrijedila pišljiva boba.“

Osmelili ste se da pišete o ranama koje bole, o Jasenovcu i Kosovu…

„Tačno je, pisao sam o ranama roda mojega, onima koje su boljele, koje bole i onima koje će boljeti dok nas ima. Moram nešto priznati, po cijenu da ću djelovati patetično i neiskreno. Naime, moram se vratiti na ’Vilu sa Košara’. Svi o njoj pričaju, po njoj me prepoznaju, po njoj će me, znam to, pamtiti. Podrazumijeva se da me to čini ponosnim, ali nisam zadovoljan. Pa, ja sam napisao mnogo boljih pjesama od ’Vile’ i to nikoga ne zanima. Najviše me boli sonetni vijenac o Jasenovcu i drugim stradalištima, sudilištima i svetilištima srpskim. Nazvao sam ga ’Iz krajiške duše’ jer je u njemu sva istina, bol, patnja, žudnja za pravdom, nezlobivost i božanska dobrota mojeg stradalnog naroda. I što? Niko se ne osvrće, nikoga ne zanima. Nekako sam odštampao, ali kako da doturim to djelo svom rodu?! Ne mene radi, ne mora nigdje pisati, ne mora niko znati da sam ja autor. Naših mučenika radi, bivših i budućih. Ili da čekam da neko procijeni da bi se moglo nešto ućariti na tom djelu. Da bi se moglo iskoristiti u ko zna koje svrhe. To je ta muka sa kojom pjesnik živi. Zato je težak i Bogu i narodu, a sebi ponajviše.
Evo, Nešo, pozivam i tebe i redakciju ovog časopisa da dopre ’Iz krajiške duše’ do Srba. To bi bilo od nesagledivo većeg značaja od ovog razgovora sa izgubljenim pjesnikom.“

U Vašoj poeziji religiozno, posebno jevanđelja, simbiotički se spaja sa patriotskim.

„Ja bih ovo religiozno i patriotsko pretočio u jednu riječ, koja mi je mnogo bliža, a to je vjera. Kao dječak nisam gotovo ništa znao o religiji, ali sam, a danas sam kao star čovjek toga duboko svjestan, imao vjeru. Nisam mnogo znao ni o rodoljublju, ali je to rodoljublje proklijalo iz moje djetinje vjere. Držim se čvrsto tog dječaka koji me često kori, opominje i upozorava. Znam koliko je bolji, čistiji, hrabriji i mudriji od mene. Zato mu se bespogovorno pokoravam. Sveti apostol nam je poručio da smo ništa i ako jezike anđeoske i čovječije govorimo, a ljubavi nemamo, da smo poput zvona koje ječi i kimvala koji zveči, da nam je i dar proroštva zaludan ako ljubavi nemamo. Ta je ljubav vjera, vjera je u toj ljubavi. Ako je ima u mojim stihovima, onda to prepisujem od onog dječaka, koji ne piše pjesme, nego ih kuva. Najveći strah koji me ponekad obuzme je da ću ovako umoran, ogorčen, mrzovoljan, otjerati tog dječaka od sebe i da ću istog trena ostati bez duše.“

“Slavne vijore zastave/nose ih svete litije/I ovaj pas da proslave/pišu se opet žitije!”, stihovi su Vaše pesme koja se pevala na litijama po Crnoj Gori.

„Nisam napisao riječ o litijama. Nisam ni izustio riječ. Previše sam plašljiv, strah me da bih mogao zaličiti na političara, a nisam spreman na toliko samoponiženje. Skuvao sam pjesmu i zove se ’Ne dajte, đeco, svetinje’. Tu sam sve rekao. Pjesniku je, inače, prava muka da govori mimo svojih stihova. I ovaj razgovor je iz poštovanja prema Vama. A čitaoci neka se potrude da nađu moje knjige, biće to istinska žrtva, jer gotovo ih je nemoguće naći“.

(EKSPRES)