Pjesnici iz Bara o genocidu u Jasenovcu (2): "Anđeo" - Neven Milaković

                  ANĐEO

Bio sam tamo i sve sam vidio djeco moja,
žicom sam krvavom Ikonu Svetu u mozak vlastiti urezao
ne sjećanja radi, nit sačuvaj Bože sulude osvete,
jer ko bi poželio pamtiti prizor od smrti crnjeg ustaškog stroja,
monstruma što je s osmjehom paklenim nedužnu dječicu pjevajuć klao
i nijemi vapaj što k nebu šalje ustaškom kamom preklano dijete.

Nijesam bez razloga djeco moja Ikonu ovu toliko dugo od ljudi krio,
Nijesam je uzalud sav vijek ubogi krvavim košmarom predivnu mazio,
i sad znam zašto je Gospod htio da ja jedini uteknem kletoj dušmanskoj kami,

tako sam blizu vječitog svjetla u onoj prokletoj jami bio,
tako sam blizu rajske staze svojim grešnim nogama gazio,
pa tu me djeco, u toj bezdanki, prikriven u tami,
jači od smrti, mržnje i bola gledao blago Anđeo sami.

Šačica nedoklanih žudno je gledala gore
krvavim otvorom jame i svjetlom prelašćena,
slijepa da vidi hordu što je oštrila zube, spremna da nastavi hajku,
ne jednom začuh lepet što krila Anđela tvore
i ne vidjeh ništa ljepše do tog božanstvenog trena,
predamnom stajaše dijete koje je tražilo majku.

Ne bješe ni naznake straha na njegovom prekrasnom licu,
ni mraka, ni očiju strašnih, ni krika što dušu lede,
nije znao za patnju, rane i krvavu žicu,
samo je tražio onu koju toliko voli,

a oko se njegovo držaše za jednu tanku žilicu,
i znoj se samrtni skupljao po njegovom Svetom licu,
i svjetlom sijahu njegove Svetačke usne blijede
dok tiho šaptaše majci :

„Ne brini mamice mila, ništa me ne boli!”

Nestaše u tom trenu i žrtve i dželati,
nesta i mraka i svjetla i zla što dobru prijeti,
o kakva radost Dušu ispuni kada shvati
svu ju je prožeo ovaj prekrasni dječak Sveti.

I ništa više djeco ne može da me spriječi
svakom će iskušenju Duša da odoli,
samo da Gospod jedno nikada ne dozvoli
da nikad ne presahnu ove Svete djetinje riječi:
„NE BRINI MAMICE MILA, NIŠTA ME NE BOLI.”

Neven Milaković Likota