Vlado Lukšić: Crkve s dva oltara naša najveća dragocjenost

Ovo je, zapravo, priča o tome kako Sutomore nije samo mjesto uz prugu do kojeg se od Podgorice stiže vozom za svega dva eura. A i o tome kako nije ni samo mjesto “malo prije Bara”. Ništa od toga. Ali, kako Sutomore u životima mnogih u Crnoj Gori važi za “mjesto pod suncem svih naših ljetovanja”, pa makar i onih na jedan dan, zasigurno zaslužuje nešto više pažnje. Naročito kada još zavirite u stranice njegove istorije. Zato... “Sutomore je staro i lijepo mjesto. I o njemu su početkom 20. vijeka predivno pisali Ćiril Iveković i Vjekoslav Novotni. O ljepotama plaža, predjela i čestitosti ovdašnjih ljudi“, započinje priču za Portal Analitiku o Sutomoru Vladimir Vlado Lukšić, danas penzioner, autor nekoliko knjiga o spičanskom kraju. Samim tim, preciznosti u priči ne nedostaje. “U geografskom smislu, prostor Spiča podrazumjeva teritoriju od rijeke Željeznice sa istočne do Kufina sa zapadne strane, površine 38 kilometara kvadratnih. Najvjerovatnije je ime dobio od latinske riječi hospitium, svratište, konačište. Ponajprije zbog usluga smještaja koje su putnici namjernici i trgovci koji su išli za Skadar, Carigrad, ali i za Dubrovnik i Zadar ovdje mogli koristiti”. Oblast Spiča, uz Sutomore, čine Mišići, Đurmani, Papani, Zagrađe, Đenđinovići, Miljevci, Brca, Carevići, te Šušanj Gornji i Šušanj Donji. U novembru 1880. godine ovaj kraj činilo je 531 domaćinstvo. Ovdje se teško živjelo, a ljudi bavili stočarstvom, povrtlarstvom i maslinarstvom, kao osnovnim djelatnostima. Tek, za stoku i ulje, prodajom ili razmjenom, nabavljali su brašno, so, petrolej, platno za odjeću... Trgovine su se najčešće obavljale u Starom Baru, nešto kasnije na Pristanu, dijelom u Skadru, zatim u Petrovcu i krajem 19. i početkom 20. vijeka u Sutomoru.

“Upravo zbog siromaštva, ljudi su odlazili u pečalbu. Išlo se najviše u Carigrad i Atinu. Poslije i u Beograd, Pariz... Ostalo je da se priča kako su ljudi do Carigrada odlazili u grupama, po njih petnaestak, pješke. Putovalo se 27, 28 dana. Stave u torbicu malo sira i slanine i... tako su putovali. U Carigradu ili Atini uglavnom su radili kao baštovani, poslužitelji, pazikuće, zidari, kuvari... I brzo su učili jezike, pa su mnogi od njih znali i po pet ili više jezika. Čak, to je bilo i karakteristično za ovdašnje ljude. Mitar Vuksanović je znao sedam jezika. Radio je kao šef recepcije u hotelu 'Argentina' u Dubrovniku. Pa, Niko Lukšić, koji je zbog znanja jezika i dobio nadimak Konsula (konzul). Ili Ivan Madžar, čuveni geometar koji je sa Njemcima trasirao prugu kroz Malu Aziju”, kaže Lukšić. 

On priča kako je prva kuća u Sutomoru podignuta 8. juna 1851. godine. I da je pripadala Petru Obradoviću. Zapravo, on je prvo napravio magacin u kojem se čuvala roba preuzeta sa brodova. 

“Obradovići su imali brod koji je plovio čak do Malte i Mletaka. U Veneciji su imali svoju 'vericu' da privežu brod. Kuća Obradovića je kasnije dograđena da bi se obezbjedile prostorije za porodicu. Ipak, u zemljotresu 1905. godine je srušena. Petrov sin Filip je kasnije sagradio novu, znatno veću kuću. Sutomore se brzo razvijalo. Prvo Obradovići, Zankovići, Đenđinovići, Lukšići, pa nešto kasnije Hrvatini, Vasse, Marinovići i drugi, podizali su kuće. Bile to obično spratne kuće. U prizemlju bi bila doganja (magacin), a na spratu stan. Za relativno kratko vrijeme podignuto je prvih 18 kuća. Uz prve kuće, već 1880. godine, otvorena je i prva šestorazredna osnovna škola. U stvari, prva škola je bila smještena u kući Frana Zankovića, a nešto kasnije u kući Matije Brkana, pa poslije i u kući Ilije Madžara. Čak je i Opština bila u privatnoj kući, kod Anta Škurtića. No, kako bi se obezbjedili bolji uslovi, a i izbjeglo plaćanje kirije, odbor Opštine Spič, tada već kao dio austrougarske monarhije, odlučio je da uzme zajam za izgradnju školske i opštinske zgrade u Sutomoru. Tako je i učinjeno. A zajam je podigut kod Češke banke u Pragu. Temelji su postavljeni 1908. a škola izgrađena 1910. godine. Iako se pamti da je prvi djecu podučavao Ivan Živanov Zgradić, koji je u Carigradu završio “osnovne francuske škole”, kako se to već tada zvalo, za prvog školovanog učitelja važi da je bila Antica Antoneta Madžar, udata Dabinović. Ona je završila Žensku učiteljsku školu u Dubrovniku. U Sutomoru, ostala je upamćena po divnoj naravi i lijepoj pojavi. I bila, ukratko, obožavana”, objašnjava Lukšić. 

Kroz priču i uz osmjeh, Vlado Lukšić se prisjeća i jedne njene osobine: “Nije slavila nijedan praznik. Čak ni Novu godinu. Ali zato jeste 8. mart. Poslije nje, učitelji su bili i Savo i Petar Popović koji su škole završili u Zadru, kao i Frano Nikić, iz Šušanja, kojeg su stipendirali mještani. Kasnije, na mjestu prve sutomorske škole nastao je hotel “Sozina”. Jedna od nezaobilaznih građevina u Sutomoru je i fontana Velja voda. Datira iz vremena Austro-Ugarske i tada je napravljena u sklopu investicija monarhije. Iz nje je tekla izvorska voda. Plus funkcija - za potrebe pića, pranja veša i, naravno, rashlađivanja. Za Sutomore, neizostavno je napomenuti postojanje tvrđava Tabija, koju je 1862. godine sagradio Mehmed paša i čija je obnova u pripremi, kao i tvrđave Nehaj, gdje su se snage Otomanske imperije predale u veče 16. decembra 1877. godine, ‘između 21 i 22 časa’”. 

Za Sutomore, kao i za cijeli spičanski kraj, posebno je važno istaći postojanje dvooltarskih crkava. Jedna od njih je crkva Svete Tekle, ili po ovdašnjem govoru Svete Ćekle. I vjerovatno će se mnogi složiti da predstavlja simbol ovog kraja. Podignuta je na prelazu iz 13. u 14. vijek, u slavu ranohrišćanske misionarke i mučenice. Ova crkva je jednobrodna građevina, zidana od pritesanog kamena, a pokrivena dvovodnim krovom od kamenih ploča. Istorijski je spomenik i ima status grobljanske crkve. Dvooltarska crkva je i Svete Petke u Spičanskom polju, a bile su i crkva Svetog Dimitrija u Nehaju i crkva Sveti Roko, na izlazu iz Sutomora. Za najčuveniji ovdašnji manastir smatra se manastir Svete Marije Ratačke, ili benediktinska opatija Svete Marije na Ratcu. Ovaj dio priče podrazumjeva i zapostavljenost, a njena zaštita, obnova, konzervacija i revitalizacija će, kad-tad, morati biti riješavani. 

U prilog tome slijedi i zaključak Vlada Lukšića: “Sutomore je do sredine pedesetih godina prošlog vijeka bilo izuzetno lijepo primorsko mjesto. Nakon toga je došlo do promjena koje su odredile njegov sadašnji izgled. Jednostavno, Sutomore se moglo bolje zaštiti. A upravo njegova kulturna baština se nije štitila. Nije bilo čistog razvoja. Ni sa ekološkog, ni sa ekonomskog, a na kraju krajeva ni sa moralnog stanovništa. A zasigurno, Sutomore zbog svoje istorije zaslužuje mnogo bolje”. 

IZVOR: Portal Analitika