Prava CG: Ne jenjava netrpeljivost prema većini u Baru

Povodom incidenta koji se desio u Starom Baru sa čupanjem stuba sa tablom na kojoj je bila označena Ulica Popa Vasa Vukotića i bacanjem istog u dvorište crkve Svetog Nikole, reagovala je Prava Crna Gora.

Iz ove stranke su priupitali sugrađane koji nijesu krili netrpeljivost prema nazivu ulice, "da li znaju li da su se svi barski muslimani, a oni istaknuti i ponajviše, dičili Srpstvom, pisali pjesme i kleli se Kralju Nikoli?!"

Kako navode iz Prave CG, to što su bili druge vjere nije im mazalo oči i mutilo pogled, da kao što se to danas sve više radi, siju nikad viđenu netrpeljivost prema onima koji su im najbliži i od kojih potiču.

"Iako se u Baru ljudi nekako po automatizmu (što je posebno interesantno) pozivaju na multikonfesionalni sklad, većina, makar ona trezvena, morala bi prihvatiti da ti odnosi nijesu više ni nalik skladnim.

I ne treba da nas ni namjanje čudi što je nakon svih napada na crkvu na Rumiji, nakon blaćenja i izrugivanja Njegoša, raznih sitih džeparoških poentiranja protiv Sprske Pravoslavne Crkve, došlo do toga da se jedan novopostavljeni natpis za ime ulice našao otkinut i bačen u dvorište pravoslavne crkve" - stoji u saopštenju barskog OO Prave Crne Gore.

Baš one ulice, dodaju, koja nosi ime po barskom parohu u periodu od 1888. do 1911. godine – Vasa Vukotića.

"I nije ovo ni prvi, ni peti, a slutimo ni potonji put da se većinskom pravoslavnom stanovništvu stavlja do znanja da Bar, ili ovaj dio Crne Gore zloslutno podsjeća na neko novo Kosovo.

Sjetimo se samo gašenja novogodišnjih ukrasa na veče dočeka Nove godine po Julijanskom kalendaru, ove godine 14. januara 1u Baru, naravno. Ne želimo ni da otvorimo temu socijalnih mreža na kojima se i sa pravih i sa lažnih profila sikće i poziva na linč protiv svega što je pravoslavno, u Baru i Crnoj Gori. Takvih primjera je bezbroj" - dodaju iz stranke čiji je lider Marko Milačić.

U nastavku saopštenja Prave CG navodi se:

Koliko god pravoslavni hrišćanski narod u Baru, onako bratski kako mu dolikuje, želio, ili bolje reći žudio za nekim prošlim vremenima, moramo sebe pogledati u oči, i reći da je potrebna korijenita promjena stava. Nikako, ni u najprenesenijem smislu ne bih pozvali na uzvraćanje istom mjerom. NIKAD! Jednostavno, mora doći do kristalizacije međuvjerskih odnosa, kako na institucionalnom, tako i na nivou pojedinca, sugrađana. Moramo se pogledati u oči i reći da bez međusobnog poštovanja nema zajedničkog života.

U Baru je, a to bolje pamte starije generacije, većina je držala manjinu kao malo vode na dlanu. Danas, kao da ta manjina drži većinu za vrat!

Pitamo se, najiskrenije i bez zrnca mržnje, sjećaju li se, ili bolje reći znaju li muslimani u Baru kako su se njihovi preci izjašnjavali po narodnosti, ne tako davno?! Znaju li da su se svi barski muslimani, a oni istaknuti i ponajviše, dičili Srpstvom, pisali pjesme i kleli se kralju Nikoli?! To što su bili druge vjere nije im mazalo oči i mutilo pogled, da kao što se to danas sve više radi, siju nikad viđenu netrpeljivost prema onima koji su im najbliži i od kojih potiču.

Puno fenomena iz prošlosti možemo okriviti za ovu situaciju. Možemo reći da je period od 1945. godine bio identitetski poguban za dosta ljudi, nekako ponajviše, baš u Crnoj Gori. Nijesu ni devedesete bile mnogo bolje.

Novonastala Bošnjačka nacija dodatno je zamutila i samim tim odvojila muslimane u Crnoj Gori upravo od od Crne Gore i od njih samih. Od onoga što su uvijek bili. I to ne samo u Baru nego i diljem Crne Gore.

Sve su to pogrešni koraci koji sabrani daju naravno pogrešan smjer, stranputicu i zatranjivanje. Mogli bi, vrlo lako, ovu situaciju gledati i kontinentalno ili globalno. Tu se otvara more problema i tema i moglo bi se puno toga reći, ali to je posebna i za ovaj put prevelika tema. Ima još i te kako puno fenomena koji su nas doveli do ovoga, ali tu je i fenomen zvani MI. Uzalud se šire ruke i čeka zagrljaj, kad neko te ruke drži u džepovima (a u džepovima ko zna što imaju).

Ovo jeste individualni vandalizam i akt pojedinca. Ali ipak malo treba da se zamislimo. Jednostvno, previše se toga događa da bi smo se pretvarali da je sve u redu! Odavno već nijesmo prava Crna Gora. A prava Crna Gora je ona u kojoj svako ima mjesto za sebe.

Možda(!) je neko nekad na Kosmetu, recimo, 60-ih ili 70-ih pisao o sličnim dešavanjima. Pa bio proglašavan za rušitelja države, diskriminatora i mrzitelja manjina. Pogledajte danas Kosovo...

Prilažemo uz ovo reagovanje, u formi slike, isječak iz štampe,  kao molitvu da se naša braća muhamedanske vjere podsjete na vremena kad je važila ona barska „brat je mio, koje vjere bio“!