PIŠE: Nikola Ignjatić
Vladimir Mihailović, košarkaš Mornara, za portal "Meridian Sport BH" je govorio o svom povratku u Bar, proteklom Evrobasketu i ostatku svoje karijere.
Vladimir Mihailović je bio jedan od najvažnijih igrača Crne Gore na proteklom Evrobasketu, zbog čega nije uspio odigrati nijednu prijateljsku utakmicu za Mornar, u koga se vratio prošle godine.
“Nažalost, nisam bio akter nijedne prijateljske utakmice u pripremama za ovu sezonu. Posljednji meč sa reprezentacijom sam odigrao sa povredom, pa sam po povratku morao to da zaliječim, kao i da odmorim od napornog ritma i dosta minutaže na Evropskom prvenstvu. Nadao sam se da ću možda uspjeti nastupiti u jednom pripremnom susretu, ali to se nije ostvarilo, iako bih volio da jeste, kako bih stekao pravi osjećaj za igru nove ekipe.
Ipak, radili smo cijele ove nedjelje i spreman sam za početak sezone, a nezahvalno je išta prognozirati iz ovog ugla, rano je i tim je maltene nov. Biće nam potrebno strpljenje i vrijeme da se uhodamo. Ekipa je dosta mlada, talentovana i poletna, mogli bismo da igramo bržu košarku. Ostaje da se vidi kako ćemo izgledati, ABA liga je dosta zahtjevna, a najbolji pokazatelj će biti utakmice.
U Mornaru mi je super, ovo je moja kuća. Imam dobre uslove i odličnu saradnju sa svima, tako da sam jako zadovoljan. Kao što sam rekao i prošle godine, povratak u Bar je pravi potez za mene. U prilici sam da budem kući, sa porodicom i prijateljima, a opet igram na izuzetno dobrom nivou” – počeo je 32-godišnji košarkaš.
Crna Gora je na Evrobasketu stigla do osmine finala, gdje je nakon velike borbe poražena od Njemačke. Izabranici Boška Radovića su u grupnoj fazi savladali Belgiju, Bugarsku i Gruziju, dok su izgubili od Turske i šampiona Španije.
“Utisci sa Evropskog prvenstva su jako pozitivni. Veoma sam zadovoljan još od samog povratka u reprezentaciju, bili smo uspješni, a i sa druge strane, atmosfera u ekipi je fantastična. Trudimo se da držimo do toga i mislim da je upravo to jedan od bitnijih faktora, pogotovo u ovakvim kraćim ciklusima. Atmosfera je na maksimalnom nivou, momci su uvijek puni entuzijazma i maksimalno profesionalni, spremni da se podrede ulozi kako bismo ostvarili najbolji mogući rezultat.
Najteža utakmica mi je definitivno bila ona protiv Španije. Taj meč je pokazao njihovu superiornost u sistemu košarke koji gaje. Iako su prije početka takmičenja bili dosta potcijenjeni, opet su pokazali da su njihova liga i sistem košarke u samom vrhu. Možda su imali i malo sreće jer su ekipe poput Srbije i Grčke rano ispale, ali svejedno su potpuno zasluženo osvojili titulu. Naš meč protiv Španaca je bio jedini u kome stvarno nismo imali šanse, nametnuli su svoj ritam od samog početka i nismo to mogli ispratiti, nismo bili ni blizu. U svim ostalim utakmicama, osim protiv Njemačke u prvom poluvremenu, bili smo apsolutno u igri” – rekao je Mihailović.
Nastavio je o četvrtfinalnom duelu protiv Njemačke, koga su domaćini turnira dobili sa 85:79, a potom je kratko prokomentarisao i suđenje:
“Jako loše smo otvorili duel protiv Njemačke, pristupili smo mu jako statično, što je njima odgovaralo jer su atletski jako dobri. Zatvorili su reket i nismo uspjeli da im pariramo. Razlika je u prvih 20 minuta otišla visoko u njihovu korist, što je jedan od razloga za to što na kraju nismo uspjeli da napravimo iznenađenje.
U drugom poluvremenu smo promijenili filozofiju, krenuli smo da igramo mnogo brže, kroz tranziciju smo dolazili do otvorenih šuteva, a u odbrani smo postavili zonu, koja do tog momenta baš i nije bila naše prepoznatljivo oružje. Nismo previše radili na njoj, međutim to je bila alternativna opcija koja je stvarno upalila, oni su izašli iz svoje zone komfora i promašili su neke šuteve, što smo mi na drugoj strani kaznili i na kraju smo došli do situacije da možda i pobijedimo.
Trudio sam se da previše ne komentarišem suđenje pa ne bih to radio ni sada, ali definitivno je bilo puno propusta i mislim da je to umnogome bacilo sjenku na visok nivo Evrobasketa, pogotovo sa velikim odzivom NBA igrača“.
Vladimir je svoju profesionalnu karijeru započeo u Mornaru, u kome je prošao i neke od mlađih kategorija.
U redovima Barana je bio do 2010, koja je izuzetno bitna godina za njegovu karijeru, pošto je sa U-20 reprezentacijom Crne Gore odigrao odlično na Evropskom prvenstvu A divizije u Hrvatskoj, poslije čega je uslijedio poziv u seniorsku selekciju, kao i u podgoričku Budućnost.
“U Mornar sam došao tačno po završetku osnovne škole iz Ulcinja, tačnije iz KK Jadran. Isticao sam se u mlađim kategorijama, a tu selekciju Mornara je tada vodio Boro Vučević, otac Nikole Vučevića, pa sam na njegovu inicijativu otišao u Bar da tražim priliku za sebe.
Nakon četiri-pet godina i jednog jako uspješnog ljeta gdje mi se život strmoglavo promijenio, prešao sam u Budućnost. U-20 reprezentacija Crne Gore, kojoj niko nije predviđao veliki uspjeh, završila je na šestom mjestu na Evropskom prvenstvu A divizije. To takmičenje je bilo jako dobro, Francuska i Grčka su npr. imali igrače poput Endrua Albisija i Kostasa Slukasa.
Istog tog ljeta sam dobio poziv za seniorsku reprezentaciju, što je za mene bio šok u tom momentu, pošto su za nju nastupali igrači koje sam do tada gledao samo na televiziji, kao što su Nikola Peković ili Omar Kuk” – prisjetio se naš sagovornik.
Mihailović se u dresu Budućnosti između ostalog istakao kao jedan od najatraktivnijih imena ABA lige, prvenstveno zbog sjajnih zakucavanja, iako ga njegovi košarkaški počeci nisu vodili ka tom pravcu.
“Dejan Radonjić je bio trener u mladoj reprezentaciji i on me doveo u Budućnost. U početku, sigurno da nije bilo lako. Da bi se čovjek dokazao na tom nivou, apsolutno mora da prihvati ulogu koja mu je nametnuta, a ja sam u to vrijeme kao mlad igrač sa dobrim fizičkim predispozicijama dobijao minutažu i povjerenje najviše na račun odbrane na vanjskim pozicijama.
Moj razvoj je išao u raznim smjerovima. U prvim sezonama u Mornaru, bio sam okarakterisan kao napadač i šuter, da bih se u svojoj posljednjoj sezoni promijenio. Malo sam kasnio u fizičkom razvoju, a poslije mi se tijelo potpuno promijenilo, za godinu dana sam dobio deset kila mišića.
Nisam radio nikakve posebne vježbe za odraz, samo sam se fokusirao na svoje tijelo, želio sam da napredujem u svakom aspektu. S druge strane, to mi je donijelo neke promjene u igri, npr. u šutu, čak i u tehnici šuta. U tim momentima prelaska na viši nivo, zbog nedostatka slobode u igri došlo je do pada samopouzdanja, pa sam gotovo dobio epitet igrača zadatka, a ne nekog raznovrsnog napadača” – pojasnio je igrač Mornara.
Nakon Budućnosti, reprezentativac Crne Gore se otisnuo u inostranstvo, gdje je branio boje belgijskih Ostendea i Okapi Alsta, njemačkih Tibingena, Vurcbruga i Oldenburga, poljskog Anvila i bjeloruskog Cmoki Minska.
“Otišao sam u inostranstvo jer sam želio da se oprobam kao stranac u nekoj zemlji, te da pojurim taj potencijal koji sam vjerovao da imam. Igrao sam u Belgiji, Njemačkoj, Poljskoj i Bjelorusiji, bilo je zaista raznih iskustava. U Cmoki Minsku je bilo jako dobro. U Poljskoj situacija nije bila sjajna, imao sam neku povredu, koja je sa sobom povukla negativnu energiju, pa sam htio da odem i potražim nešto novo. Minsk je za mene stvarno bio dobar, igrali smo jako kvalitetnu VTB ligu, a na svu sreću, bio sam jako dobar, tako da nosim jako dobre utiske.
U Njemačkoj sam bio u tri kluba. U Tibingenu mi je bilo sjajno iako smo bili nešto slabiji nivo sa ambicijama samo da se ostane u ligi. Vircburg je bio neka sredina, borba za plej-of, dok je Oldenburg stalni učesnik doigravanja koji se uvijek potajno nadao nekom trofeju. Generalno, iz Njemačke takođe nosim lijepa iskustva“ – ispričao je Vladimir.
Protagonista ove priče je prošle sezone oborio rekord ABA lige po broju postignutih poena na jednoj utakmici, pošto je u duelu protiv Mege brojao do 46.
U takmičarskoj godini 2020/2021, za Okapi Alst je protiv Monsa dao 45 poena, što je takođe jedan od najboljih učinaka u istoriji Lige Belgije.
“Ništa se tu nije razlikovalo u odnosu na bilo koju drugu utakmicu. Situacija je prošle sezone bila specifična jer je u jednom momentu možda bilo i previše bekova, a potom smo došli do toga da sam ja jedan od rijetkih koji kreira sa loptom, ostali su uglavnom zavisili od ritma.
Lopta je bila dosta u mojim rukama, meč se otvorio stvarno dobro i tekao je u dobrom pravcu, a oni se nisu baš najbolje adaptirali na moju igru, pa sam uspijevao da održim taj tempo.
Nisam dobio informaciju o tome da li sam i u Belgiji oborio rekord, ali mislim da sam ga izjednačio. Mislim da je Kris Kouplend, koji je igrao i u NBA ligi, takođe postigao 45 poena, a rekord je možda postavljen u nekim davnim vremenima, kada se košarka igrala na drugačiji način” – kazao je iskusni košarkaš.
Za kraj, dotakli smo se tri crnogorska grada i Vladimirovog dugogodišnjeg prijateljstva sa Nikolom Vučevićem, članom Čikago Bulsa.
“Ja sam iz Ulcinja, a mnogo vremena sam proveo u Baru i Podgorici, tako da sam dosta usmjeren ka svim tim gradovima. Moja porodica trenutno živi gotovo tačno između tih gradova, pa su za mene svi oni zaista posebni. Ulcinj je naravno na prvom mjestu, tu sam odrastao i ljeti i dalje najviše vremena provodim tu.
Razlika u mentalitetu postoji kao i svuda, ali ništa to nije drastično. Podgorica je centar Crne Gore, maltene pola države tokom većeg dijela godine živi tamo. Sve se tu vrti i to je tako. Ipak, Ulcinj je ljeti destinacija koju stvarno treba posjetiti. Mislim da nisam subjektivan, smatram da je Ulcinj nažalost zapostavljen i u njega nije ulagano na pravom nivou. Kada govorimo o prirodnim ljepotama, bar što se primorja tiče, rekao bih da je broj jedan.
Čujemo se i pratim Nikolu. Družimo se još od mog prvog prelaska u Mornar, jako smo dobri prijatelji. Nadam se da će u Čikago Bulsima doći do nekog višeg nivoa, u Orlando Medžiku je imao sjajne brojke ali uvijek mi je bilo žao što to nije ekipa koja igra za neke više ciljeve. Nadam se da će prije svega biti zdrav, on posjeduje ogroman kvalitet i nadam se da će imati odličnu sezonu. Čestitao mi je na svim dobrim partijama na Evrobasketu, a ne bih da ulazim u to zbog čega on nije igrao, to su njegove lične stvari. Vučević je moj odličan drug, a na drugom mjestu je veliki igrač i sjajan profesionalac” – završio je Mihailović.
