Šerbo ćuti o zločinima monstruma Osmana Rastodera

Danima unazad šačica neodukljanskih i prosandžačkih ekstremista koju već godinama afirmiše u javnosti istoričar Šerbo Rastoder pokušava da nametne temu „pokolja u Šahovićima“ kao nešto čime bi trebalo da se pozabavi aktuelni saziv Skupštine Crne Gore.

Naravno, riječ je o strateški jasno formulisanoj agendi koja ima za cilj da se u javnosti konstanto održava narativ o „svesrpskim zločinima“ i „svemuslimanskoj žrtvi“ – agendi koja se ispostavlja i ovoj Vladi i Skupštini.

Agenda podrazumijeva i vješto skrivanje ili relativizaciju zločina koje su počinili muslimana, naravno, uz „sveprisutni narativ“ o „podnošljivosti“ turske okupacije koja bi trebalo da se poima kao civilizacijski iskorak i istorijska šansa, a ne onako kako su je doživljavali svi potlačeni narodi.

Jedan od tih zločinaca jeste predak Šerba Rastodera – Osman, za koga je u više navrata istoričar Šerbo Rastoder rekao da nije ratni zločinac.

„U Drugom svjetskom ratu, što se tiče Bihora možemo pričati o Osmanu Rastoderu. On je pripadao muslimanskoj miliciji. Muslimanska milicija nije pokret niti vojska već je to skupina ljudi koji su branili svoj prag. U jednom haosu ljudi se organizuju da brane svoju zemlju, djecu, porodicu. Osman Rastoder je bio na čelu te grupacije“, izjavio je svojevremeno Šerbo Rastoder.

Međutim, ko je zapravo bio Osman Rastoder i šta je u stvari predstavljala muslimanska milicija…

Kao što smo i ranije pisali, Muslimanska milicija predstavlja paravojne grupacije koje su tokom Drugog svjetskog rata djelovanje pod zaštitom sila nacifašizma na prostoru Bosne i staroraške oblasti, odnosno Sandžaka.

Naoružana od strane Njemaca, Italijana ili ustaša, Milicija je tokom rata počinila strašna zvjerstva protiv srpskog pravoslavnog življa.

Prema određenim podacima, na prostoru Starog Rasa/Sandžaka, pripadnici Muslimanske milicije su, u periodu od početka rata do kraja 1942. godine, spalili preko 140 srpskih sela.

Palio srpska sela i radio na pripajanju Sandžaka Velikoj Albaniji

Jedan od vođa ovih formacija svakako je petnjički „gazija“ Osman Rastoder. Ko je, zapravo, bio Osman Rastoder?! Rođen je 1882. godine u selu Radmanci. Potiče iz tadašnje imućne porodice, što mu je obezbijedilo i adekvatno školovanje. Tokom Prvog svjetskog rata njegova porodica je emigrirala u Istanbul, ali, za razliku od njih koji su nakon završetka rata ostali u Turskoj, Osman je odlučio da se vrati. Prvih nekoliko godina živio je i radio u Novom Pazaru, odakle se preselio sa svoje dvije žene u Petnjicu. 

U predvečerje rata Osman je važio za jednog od najobrazovanijih i najuglednijih muslimana u svom kraju, ali i šire, što ga je preporučilo i za ratnog komandanta Gornjeg Bihora. Za vrijeme 13-julskog ustanka odred Osmana Rastodera je bio u službi Italijana koji su uz velike odmazde ugušili pobunu. Tom prilikom, prema pisanju istoričara Milutina Živkovića, Osman je zapalio srpska pravoslavna sela Goražde, Zagrađe, Tmušiće i Lješnike.

Rastoder se zalagao, ističe Živković u svojoj doktorskoj disertaciji o ratnim prilikama u Sandžaku do kapitulacije Italije, i za pripajanje Bihora, o onda i dijelova Starog Rasa do Lima – Velikoj Albaniji. Tim povodom je išao nekoliko puta u Peć i Tiranu. Tokom Drugog svjetskog rata otvoreno je sarađivao sa italijanskim okupatorom i kvinslinškim organima Velike Albanije.

Nakon oslobođenja, hodža Osman Rastoder je pobjegao na Kosovo, gdje se, sakrio kod zloglasne braće Drešević – Bilala i Delala iz Glogovika.

Oni su čuveni po zlodjelima, a među njima se ističe pohara manastira Sopoćani i divljačko mučenje igumanije koju su, prema određenim informacijama, nabili na kolac.

Iako su Dreševići ubrzo emigrirali za Tursku, Osman je odlučio da ostane u Jugoslaviji.

Vratio se u svoj rodni kraj gdje se krio kod rođaka, ali su mu komunističke vlasti brzo ušle u trag, nakon čega je ubijen početkom 1946. godine na planini Ladevac.

Svjedočenje Ibra Ličine: Sa Osmanom je mogao sarađivati samo onaj koji čini zla i misli kao Osman Rastoder

Svjedočanstvo Ibra Ličina na suđenju Ramu Rastoderu – prvom saradniku Osmana Rastodera, na slikovit način opisuju njegovo učešće u Drugom svjetskom ratu, ali i princip poslijeratnih komunističkih vlasti koje su sudile isključivo onim pripadnicima Milicije koji su se „okrvavili ruke“ nad partizanima, ostavljajući tako neprocesuiranim na hiljade ubijenih srpskih civila i na stotine spaljenih srpskih sela, o čemu smo ranije pisali.

Naime, Ramo Rastoder iz Petnjice, od oca Afisa i majke Nemke – rođene Beganović, osuđen je najstrožijom kaznom – strijeljanjem.

Njemu je, prije svega, stavljeno na teret „što je, u mjesecu decembru 1941 godine, kao milicajac u službi okupatora, došao sa jednom grupom milicajaca, čiji je bio starešina u selu Crnišu, radi hvatanja i razoružavanja partizana, kojom je prilikom razoružao 7 ljudi i odnio 7 pušaka, tjerao i pucao nekoliko puta na Bulatovića Ljuba, kao partizana, u namjeri da ga ubije…“

Takođe, on se tereti da je „pokušao da ubije i tukao kundacima Leka Kuča i Bogavca Nova, kao partizane…“.

Optužen je što je, u sadejstvu sa Italijanima, došao sa jednom grupom Muslimanske milicije u selo Babine, uhapsio Milonju-Redža Kuča i predao ga Italijanima, koji su ga odveli u zarobljeništvo. Isto je uradio i u selu Azane kada je prebio, opljačkao i predao Italijanima Dragutina Vukovića. Takođe, zbog toga što je „naišao na jednog ranjenog partizana-komesara čete i istoga pritukao“ u selu Tucanjima.

U presudi, koju donosi predsjednik vijeća Jagoš Šćekić, Ramo je povezan sa Osmanom Rastoderom koji se, u tom trenutku nalazio u bjekstvu.

„Ramo (je) bio policajac odnosno vodnik milicije i kao takav zamjenik ozloglašenog krivca i narodnog neprijatelja Osmana Rastodera kojemu je – Osmanu optuženi Ramo bio desna ruka tj. s kojim je sarađivao u sva zla i neprijateljstva…„, stoji u presudi i dodaje se izjava svjedoka Ličine Ibra:

„… sa Osmanom Rastoderom mogao (je) sarađivati samo onaj koji čini zla i misli kao Osman Rastoder…“.

www.in4s.net