Sjećanje na Toma Oraovca, prvog predsjednika Srpske narodne čitaonice u Baru, najstarije institucije kulture u gradu

Tomo P. Oraovac (Oraovo, Kuči, 18. oktobar 1853 — Beograd, 3. mart 1939) bio je književnik, publicista, borac za ustavne slobode u Crnoj Gori, inspektor Ministarstva za finansije i narodni poslanik. Prvi je predsjednik Srpske narodne čitaonice osnovane 22. marta 1881. godine u Baru, najstarije kulturno-obrazovne ustanove u našem gradu.

Pripadao je prvoj generaciji koja se školovala u Cetinjskoj bogosloviji (1869—1872). Nakon završenog školovanja je radio kao učitelj, u Danilovgradu, a zatim u osnovnoj školi na Cetinju, gdje je brzo zatim postao i njen upravitelj. Inicirao je sazivanje prve skupštine crnogorskih učitelja, na kojoj se zalagao za jednobraznu nastavu i ukidanje tjelesne kazne u školama.

Tokom Veljeg rata je obavljao značajne dužnosti u snabdijevanju hercegovačkih izbjeglica hranom. Godine 1876. godine knjaz Nikola je ga je postavio za glavnog administratora za prijem hrane i pomoći iz Rusije. Za sasluge ukazane narodu je dobio visoka odlikovanja. Postavljen je za glavnog intendanta u Baru, gde je ostao do 1881. Bio je inicijator osnivanja ovdašnje  Srpske narodne čitaonice, koju su podržali najugledniji građani.

Zajedno sa nekim istaknutim i slobodoumnim građanima, pokrenuo je akciju za uspostavljanje demokratskog i parlamentarnog režima.

U odnosu na apsolutistički režim tadašnjeg knjaza, kasnije kralja Nikole,  je bio u opoziciji, protjeran je iz Crne Gore 1883. godine i prešao je u Srbiju.

Služio je kao činovnik u policiji i u Ministarstvu finansija. Radio je kao sreski načelnik, poreznik, kontrolor i inspektor u Ministarstvu finansija i na tom položaju je ostao sve do penzionisanja, nakon pedeset godina rada u državnoj službi.

Između dva svetska rata bio je član Radikalne stranke Stojana Protića. Bio je član Društva za proučavanje istorije Crne Gore kao njegov predsjednik i predavač.

Bavio se književnošću i publicistikom. Još kao mlad je počeo da piše lirsku i epsku poeziju. Neke od njegovih pjesama, koje su nastale još u periodu dok je živeo u Crnoj Gori, postale su veoma popularne.

Sahranjen je u Beogradu na Novom groblju, u blizini crkve sveog Nikole. Iznad groba je bista sa prikazom njegove glave.

Jedna od ulica u Baru, u naselju Šušanj, nosi ime Toma Oraovca.

Septembra 1916. Godine Tomo Oraovac je pisao kralju Nikoli:

Zaista, teško pada na srce i na dušu svakome prijatelju slobode i slave srpskoga naroda u Crnoj Gori i do suza dovodi to, što je Crna Gora ovo dočekala! A dočekala je, prevarena i izdata, izdaju koja je kud i kako zamašnija i strašnija od izdaje Vuka Brankovića. I poslije svega toga da se ne čuje glas Vašeg Veličanstva! A zna se da je Vaš glas bio neophodno potreban, da se kaže svijetu zašto se bez potrebe ubacio aždaji u žvale jedan idealno čestiti i viteški narod. Potrebno je bilo, a potrebno je još uvijek da se upozna sva svjetska javnost i savezničke sile o tome: kako je i zašto je Crna Gora pala i propala. Jest, dužan je bio kralj Crne Gore da se istinom izađu na sredinu!

Da, svaki pravi Crnogorac, koji je iz prošlosti navikao da u svakome Crnogorcu gleda čistog Srbina, neustrašnog borca, nepobjedivog junaka, koga krasi čojstvo, čisti junački karakter, otvorenost i poštenje, mora da se pred ovakvim činom stidi, i tek kad to uvidi i do poznavanja ove strašne jave i istine dođe – mora da se začudi: kako je Vaše Veličanstvo moglo, kako je htjelo, kako je od osude sadašnjih i budućih pokoljenja smjelo, sa visine jednoga prijestola svojevoljno panuti u mrak nedizanja i vječitog narodnog prokletstva! Dužnost je Vašega Veličanstva bila da se svome narodu pri polasku javite, sa njim oprostite, da mu na nesravnjivoj vjernosti, poslušnosti i vječitom samopregorijevanju zahvalite i zasluženu poštu odate. A kad to u svoje vrijeme nijeste htjeli ili nijeste smjeli učiniti, treba da to sad učinite, ako nikoga drugoga radi, a ono radi Vas samih, da se narod, ako i dockan, obavijesti, da svjetska javnost bude na čisto: zašto je pogažena slavna prošlost i nezavisnost Crne Gore, koja je bez ikakve cijene predata podlome neprijatelju, koji je pogazio i obesvetio sve čim se Crnogorac pred svijetom ponosio!

Ovo govorim kao iskreni i pravi prijatelj srpskoga naroda u Crnoj Gori, kao Srbin, a ne kao Vaš neprijatelj, jer ovdje, u ovome strašnome slomu, ne vidim samo Vaš slom, nego zbog Vas i sa Vama slom Crne Gore i svega onoga čim se ona pred svijetom ponosila, što Crnoj Gori nikad i ni u jednoj prilici nijesam poželio. Naprotiv, baš onda kad sam Vašim gonjenjem dovođen do najtežeg iskušenja, javljala se u meni otporna unutrašnja sila, koja je obuzimala svo moje biće i gonila me da kao Srbin živim, stradam i umrem, pa makar i od kupljene najamničke ruke a da Crnoj Gori ne pomislim ni najmanjeg zla, nego da se za njeno dobro i Vašu popravku još silnije založim i učinim ono što pošteni ljudi i prave patriote mogu uraditi, ugađajući tijem: Bogu, pravdi istini i svojoj savjesti.