Nakon dogovora Putina i Trampa jasno da bez Rusije nema sreće u svijetu: Vrijeme je da i Balkan osjeti pravdu

PIŠE: Tomislav T. Velički

Najava američkog predsjednika Donalda Trampa o dogovoru sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, koji se odnosi na isporuke ruskog dizela američkom i svjetskom tržištu, otvara mnogo šire pitanje od cijena goriva i energetskih interesa. Ona ponovo pokazuje da se najveći svjetski problemi ne mogu rješavati ignorisanjem Rusije, niti se stabilnost svijeta može graditi protiv države koja raspolaže ogromnim prirodnim resursima, vojnom snagom i značajnim međunarodnim uticajem.

Upravo je to, čini se, prepoznao i Donald Tramp. Svijetu su potrebni razgovori, dogovori i pragmatična saradnja vodećih sila, a ne beskonačno produbljivanje sukoba koji na kraju najviše koštaju običnog čovjeka. Kada cijene energenata rastu, posljedice osjećaju poljoprivrednici, prevoznici, privreda i svako domaćinstvo. Zato je svaki ozbiljan pokušaj da se obezbijede snabdijevanje, stabilnost tržišta i niže cijene vrijedan pažnje.

Ako se najavljena saradnja Vašingtona i Moskve zaista pretvori u konkretne isporuke i rezultate, to bi moglo predstavljati važan signal da pragmatizam ipak može nadvladati politiku konfrontacije. Naravno, tek će se vidjeti kako će se najave realizovati, posebno imajući u vidu postojeća ruska ograničenja izvoza goriva. Ali sama mogućnost dogovora između dvije velike sile pokazuje koliko su dijalog i međusobno uvažavanje važni za međunarodne odnose.

U tom kontekstu posebnu težinu ima odnos trojice lidera – Vladimira Putina, Donalda Trampa i kineskog predsjednika Si Đinpinga. Rusija, Sjedinjene Američke Države i Kina spadaju među vodeće svjetske sile, a njihove odluke neposredno utiču na globalnu bezbjednost, energetsku stabilnost, trgovinu i budućnost međunarodnog poretka. Njihovi interesi i pogledi nisu uvijek isti, ali upravo zato je neophodno da postoje kanali komunikacije i prostor za dogovor.

Svijet bi mnogo dobio kada bi se između Moskve, Vašingtona i Pekinga uspostavili trajniji odnosi zasnovani na realnom uvažavanju interesa, suvereniteta i bezbjednosti svih država. Nije realno očekivati da će velike sile preko noći riješiti sve međusobne sporove, ali jeste opravdano nadati se da bi njihova saradnja mogla smanjiti opasnost od novih ratova, ekonomskih potresa i energetskih kriza.

Za čovječanstvo bi to bio značajan korak naprijed. Mir nije samo odsustvo pucnjave. Mir znači da ljudi mogu da žive od svoga rada, da porodice mogu da planiraju budućnost, da privreda funkcioniše i da se međunarodni sporovi rješavaju za stolom, a ne na ratištima. Ako saradnja velikih sila doprinese takvim ciljevima, onda će njene posljedice biti važne za sve, bez obzira na to na kojem kontinentu žive.

Ali ako se u svijetu zaista otvara prostor za nove dogovore, onda je vrijeme da i Balkan konačno osjeti blagodeti pravde.

Naš region je predugo bio prostor na kojem su se prelamali interesi velikih sila, dok su narodi koji na njemu žive plaćali visoku cijenu tuđih odluka, istorijskih nepravdi i nerješenih nacionalnih pitanja. Balkanu su potrebni mir i stabilnost, ali ne mir zasnovan na trajnom odricanju od istorijskih prava, nacionalnog identiteta i legitimnih interesa bilo kojeg naroda.

Posebno je važno da se takvi procesi odraze na položaj srpskog naroda. Srbija ima pravo da se njeni interesi uvažavaju, kao što i Srbi u Crnoj Gori imaju pravo na ravnopravnost, očuvanje identiteta, jezika, pisma, kulture i istorijskog nasljeđa. U vremenu kada se govori o novom međunarodnom poretku, bilo bi pogrešno da se pitanja koja opterećuju srpski narod i dalje tretiraju kao nešto što treba odlagati u nedogled.

Najosjetljivije i najvažnije pitanje jeste Kosovo i Metohija.

Za Srbiju i srpski narod, Kosovo i Metohija nisu samo teritorija. To je prostor dubokih istorijskih, duhovnih, kulturnih i državnih veza, mjesto srpskih svetinja, srednjovjekovne državnosti i stradanja koje je ostavilo neizbrisiv trag u nacionalnom pamćenju. Srbija Kosovo i Metohiju smatra svojim sastavnim dijelom, što je utemeljeno i u njenom Ustavu.

Međutim, između ustavnog i državnog stava Srbije i stvarnog stanja na terenu postoji suštinska razlika. Upravo zato pitanje Kosova i Metohije ne može biti svedeno na formalne izjave i deklarativno ponavljanje stavova. Za srpski narod je od posebne važnosti da se stvore uslovi za stvarno ostvarivanje prava Srbije i Srba na tom prostoru, za povratak prognanih, bezbjedan život srpskog stanovništva, zaštitu svetinja i imovine i očuvanje srpskog nacionalnog prisustva.

U tom smislu, ideja o povratku Kosova i Metohije u ustavno-pravni i stvarni državni okvir Srbije predstavlja cilj koji dio srpske javnosti smatra pitanjem istorijske pravde. Ali put do takvog ishoda zahtijeva ozbiljnu diplomatiju, međunarodne garancije, političku istrajnost i rješenje koje će obezbijediti trajan mir i sigurnost za sve ljude koji žive na Kosovu i Metohiji.

Ne može se očekivati da će se istorijske nepravde ispraviti same od sebe. Isto tako, ne treba potcjenjivati ni snagu strpljive diplomatije, promijenjenih međunarodnih okolnosti i novih odnosa među vodećim svjetskim silama. Ako se bude stvarao prostor za dogovore koji uvažavaju suverenitet, međunarodno pravo i legitimne interese naroda, onda ni pitanja koja su danas proglašavana nerješivim ne moraju zauvijek ostati izvan diplomatskog procesa.

Crna Gora u svemu tome ima posebnu odgovornost. Ona ne treba da bude prostor u kojem se produbljuju podjele, već država u kojoj se poštuju istorijske veze, prava i dostojanstvo svih naroda koji u njoj žive. Odnosi sa Srbijom, položaj srpskog naroda i odnos prema Kosovu i Metohiji ne bi smjeli biti predmet političkog nadmetanja, već pitanja koja zahtijevaju ozbiljnost, odgovornost i uvažavanje stvarnosti.

Upravo zato eventualno približavanje velikih sila i smanjenje međunarodnih tenzija treba posmatrati i kroz mogućnost otvaranja prostora za pravednija rješenja na Balkanu. To ne znači da će Moskva, Vašington i Peking automatski podržati svaki srpski nacionalni interes, niti da se njihovi dogovori mogu unaprijed tumačiti kao garancija za promjenu stanja na Kosovu i Metohiji. Ali znači da je za Srbiju važno da pažljivo prati promjene u međunarodnim odnosima, vodi aktivnu diplomatiju i istrajno zastupa svoje interese.

Pravda ne smije biti privilegija velikih, već načelo koje važi za sve narode i sve države.

Ako se u svijetu zaista bude gradio poredak u kojem su dijalog i dogovor važniji od pritisaka, a uzajamno uvažavanje važnije od pokušaja političkog ponižavanja, onda bi i Balkan mogao dobiti priliku da izađe iz začaranog kruga sukoba i istorijskih sporova. Za srpski narod to bi značilo mogućnost da se njegova prava, identitet, istorijsko nasljeđe i državni interesi konačno razmatraju bez dvostrukih standarda.

U tome je i širi značaj odnosa Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Nijedna sila sama ne može garantovati pravedan svijet, ali njihova saradnja može otvoriti prostor za stabilnije međunarodne odnose. Ako se takav prostor iskoristi za smanjenje sukoba, ekonomsku stabilnost i poštovanje legitimnih prava naroda, korist bi mogla biti daleko veća od jednog dogovora o isporuci goriva.

Možda je upravo to najvažnija poruka ovog trenutka: svijet ne mora zauvijek biti zarobljen u podjelama i sukobima. Ali ako želimo trajan mir, onda on mora počivati na pravdi, a ne na zaboravu, na dogovoru, a ne na nametanju, i na poštovanju prava svih naroda, a ne samo onih koji imaju najveću moć.

Za Balkan, Srbiju, Crnu Goru i srpski narod to bi bila prilika da se otvore pitanja koja predugo čekaju na pravedan i održiv ishod. A za Kosovo i Metohiju – da se, kroz istrajnu političku i diplomatsku borbu, traži rješenje koje će omogućiti stvarno ostvarivanje prava Srbije i siguran život srpskog naroda na njegovim istorijskim prostorima.

Jer mir bez pravde ostaje krhak, a pravda bez dijaloga teško postaje stvarnost. Ako vodeće svjetske sile budu imale dovoljno mudrosti da sarađuju, onda bi i narodi koji su predugo živjeli sa posljedicama velikih sukoba mogli dobiti priliku za drugačiju budućnost.