Dešifrovanje prošlosti: Jedan otrovni falsifikat šefa države
PIŠE: Miodrag Lekić
Možda ćemo malo pomjeriti ili spustiti započetu, čini mi se, dosta ozbiljnu temu dešifrovanja prošlosti ovim redovima koji slijede jer ću se osvrnuti na jedan slučaj falsifikovanja prošlosti od strane predsjednika države.
Kao da nije bilo dovoljno autorstvo u stvaranju jednog sistema naručene propagande često regrutovan po obrascu unajmljen – isplaćen, sve kao doprinos manipulaciji javne svijesti.
Falsifikat otrovnog sadržaja o kojem je riječ napravljen je na početku 21. vijeka kao nažalost doprinos ovdašnjem huškanju, podjelama i mržnji.
Autor “originalnog otkrića” je Milo Đukanović koji je u širokom rasponu angažovanja, od privatnog preduzetnika, predsjednika vlade i države, biznismena, bankara, korisnika poreskih rajeva itd - uspio da se, na svoj način, ogleda i u istoriografiji.
Naime, Đukanović je u autorskom tekstu 2000. god. za agenciju “SENSI” citirao navodni stav Ilije Garašanina iz “Načertanija” (1884. g.) ovako:
“Srbija treba da stipendira što veći broj crnogorskih mladića i da od njih stvori političke janičare, koji bi, ako treba, zaklali i svoju rođenu majku”.
Ovo je prenio nedjeljnik “Monitor” u broju 518. septembra iste 2000. godine, pa je novinar tog nedjeljnika inspirisan Đukanovićevim naučnim otkrićem u svom komentaru dao naslov “Izdajnici, plaćenici, sluge”, napadajući u svom tekstu između ostalih i list “Dan”. Glavni urednik “Dana” Duško Jovanović još nije bio ubijen.
A povodom naše teme problem je u tome što navedena rečenica, Đukanovićev citat, niti nešto slično, ne postoji u “Načertaniju”!
Na to je svojevremeno javno ukazao crnogorski istoričar Živko Andrijašević, navodeći da se u “Načertaniju” - “Garašanin nije iscrpno ni bavio Crnom Gorom”.
Svojevremeno sam uzeo učešća povodom teme, ne baveći se ni tada niti sada Garašanovim djelom napisanim sredinom 19. vijeka, već smatrajući da stravična rečenica o sinovima iz Crne Gore koljačima svojih majki zaslužuje objašnjenje.
Zato sam se dva puta javno oglasio predlažući Milu Đukanoviću, tada predsjedniku države, da nešto objasni povodom citata, predlažući dvije logične varijante.
Prva, ako je Milo Đukanović u svom originalnom istraživačkom radu otkrio citirani dokumenat koji je do tada bio nepoznat istoričarima i postojećoj istoriografiji o “Načertaniju” – da ga jednostavno objavi.
Druga, da kada već citirana rečenica ne postoji i da je falsifikat javno otkriven Đukanović kao nominalni autor teksta bi trebalo da javno, poželjno i uz izvinjenje, ispravi grešku. Radi sebe i javnosti. Status predsjednika države ga dodatno obavezivao na to.
Izostalo je jedno i drugo.
Ostala je težina lažnog citata, njegova političko - huškačka funkcija, koja je možda po svojoj čudovišnosti i neodgovornosti za izgovorenu javnu riječ prevazilazila druge Đukanovićeve falsifikate. Pa i onaj, nešto ranije, takođe sa nacionalističkom, ratno huškačkom funkcijom o “hrvatskim ustaškim formacijama” koje se gomilaju prema crnogorskoj granici.
Nećemo se baviti time da li Đukanović, sada počasni predsjednik DPS, još uvijek ima mogućnost da nešto objasni, da se kao svako ko i malo drži do istine i pristojnosti u javnom životu, izvini crnogorskoj javnosti za ofiranu grubu laž koju je javno saopštio čak stilom naučnika u oblasti istoriografije.
A mi se skromno vraćamo ozbiljnoj i teškoj temi značaja i načina pravog dešifrovanja prošlosti. To bi bazično trebalo da bude princip Sine ira e studio (Bez gnjeva i pristrasnosti), kako ga je definisao “otac istorije” Herodot iz Halikarnasa.
To je i važan uslov za pravi vrijednosni nastavak života novih generacija, pa i njihove sposobnosti za ostvarivanje kontinuiteta sa pozitivnim nasljeđem prošlosti i diskontinuiteta sa onim negativnim.
