DPS i blokaderi na istom zadatku: Bivše strukture, novi savezi i stara politička matrica

PIŠE: Mićo Lutovac

Politika je često igra interesa, ali postoje trenuci kada maske padnu. Upravo zato posljednje informacije o susretima predstavnika bivših struktura vlasti u Crnoj Gori sa akterima takozvanog blokaderskog pokreta iz Srbije zaslužuju pažnju javnosti. Ne zato što su takvi kontakti sami po sebi nezakoniti, već zato što otvaraju pitanje – ko koga savjetuje i s kojim ciljem.

Ako su medijski navodi o ovim susretima tačni, onda je više nego simptomatično što se politički akteri koji su decenijama vladali Crnom Gorom, a danas su u opoziciji, pojavljuju u društvu ljudi koji predvode najradikalnije oblike protesta u Srbiji. To svakako nije beznačajan politički signal.

Jer, pogledajmo činjenice.

Srbija danas nije zemlja kakva je bila prije petnaest ili dvadeset godina. Bez obzira na političke simpatije ili antipatije, teško je sporiti da je u prethodnoj deceniji izgrađeno više auto-puteva i brzih saobraćajnica nego u više prethodnih decenija zajedno. Otvorene su brojne fabrike, dovedeni veliki strani investitori, nezaposlenost je značajno smanjena, a infrastruktura je promijenjena do neprepoznatljivosti.

Ko god danas putuje Srbijom vidi moderne puteve, rekonstruisane bolnice, škole, industrijske zone i gradilišta. Mnogi koji dolaze iz regiona ne kriju iznenađenje da pojedini dijelovi Srbije danas izgledaju uređenije od pojedinih članica Evropske unije.

Istovremeno, Srbija vodi samostalnu spoljnu politiku, pokušavajući da sačuva ravnotežu između Istoka i Zapada, ne odustajući od svojih nacionalnih interesa.

Da li je sve idealno? Naravno da nije. Nijedna država nije bez problema. Ali je legitimno postaviti pitanje – šta je stvarni cilj onih koji već mjesecima ne nude politički program, već insistiraju na blokadama, paralizi institucija i neprekidnim protestima?

Ovdje nije sporno pravo građana da protestuju. To je temelj svakog demokratskog društva. Ali kada politička borba pređe granicu institucionalnog okvira i postane strategija stalne blokade države, onda je opravdano postaviti pitanje kome takvo stanje koristi.

Zato su interesantne i riječi istoričara i profesora Čedomir Antić, čovjeka koji je godinama bio prepoznat kao kritičar pojedinih poteza vlasti u Beogradu. Upravo zbog toga njegove ocjene imaju posebnu težinu.

Antić je nedavno poručio da, po njegovom uvjerenju, blokaderski pokret „šteti Srbiji“, ocjenjujući da je „protivustavan“ i da u svojoj suštini ima totalitarne elemente. On je istakao da taj pokret predstavlja konkurenciju ne samo vlasti već i opoziciji, te da je nastao iz kruga univerzitetskih anarhističkih grupa.

Još jedna njegova ocjena nije prošla nezapaženo. Komentarišući rad parlamentarne opozicije, Antić je ukazao da nije uspjela da mobiliše ni sve poslanike koji su svojim potpisima tražili sjednicu o nepovjerenju Vladi, zaključivši da to pokazuje ozbiljne organizacione slabosti.

Posebno je značajno što takve stavove ne iznosi političar iz vlasti, već intelektualac koji je i sam znao da bude kritičan prema državnom vrhu. Upravo zato njegova poruka da je neophodno praviti razliku između političke borbe i postupaka koji mogu nanositi štetu državi ima posebnu težinu.

U tom kontekstu, medijski izvještaji o susretima na crnogorskom primorju dobijaju dodatnu dimenziju. Prema tim navodima, predstavnici blokaderskog pokreta razgovarali su sa pojedincima bliskim nekadašnjim strukturama vlasti u Crnoj Gori. Ti navodi nisu zvanično potvrđeni, ali su dovoljni da otvore pitanja o prirodi i ciljevima takvih kontakata.

Nije tajna da je bivši režim u Crnoj Gori decenijama imao složene i često konfrontirajuće odnose sa zvaničnim Beogradom. Zato nije čudo što svaka informacija o eventualnoj saradnji sa akterima koji nastoje da izvrše politički pritisak na vlasti u Srbiji izaziva interesovanje javnosti.

U demokratskim društvima svaka politička saradnja mora biti transparentna. Ako postoje zajednički politički ciljevi, onda građani imaju pravo da znaju koji su to ciljevi, ko ih finansira i na koji način se sprovode.

Srbija će, kao i svaka demokratska država, nastaviti da ima vlast i opoziciju, izbore, političke sukobe i javne rasprave. Ali je suštinsko pitanje da li se politička borba vodi kroz institucije ili kroz strategiju trajne društvene konfrontacije.

Na kraju, istorija nas uči da su najuspješnija društva ona koja političke razlike rješavaju na izborima i u parlamentu, a ne na ulici. Zato je možda pravo pitanje danas ne ko je za vlast, a ko protiv nje, već ko svojim djelovanjem doprinosi stabilnosti i razvoju države, a ko smatra da se politički ciljevi mogu ostvariti jedino stalnom krizom.

To je dilema na koju će, prije ili kasnije, odgovor dati građani. Oni su, na kraju, jedini sudija čija se presuda zaista računa.