PRIREDIO: Igor Rems
U prošlom nastavku prikazan je samo jedan odeljak iz knjige dr S. Tomovića.
Nalazim da je jako važno na ovom mestu publikovati razmišljanje francuskog slaviste Siprijana Robera kako bi se iz različitih uglova sagledala tajnovitost porekla ne samo “ našeg” naroda na ovim prostorima nego zapravo same civilizacije.
(Siprijen Rober (fr. Cyprièn Robert; 1807-1857) francuski je slavista i publicista, član Francuske akademije)
Srbi Ilirije
“Kada neko nije Sloven, pre nego otpočne da filološki ispituje sve jezike i svu slovensku literaturu... treba što je moguće bolje da upozna najstariji i najjednostavniji jezik, onaj, koji pruža najbolji ključ za sve ostale. Isto tako, da bi se dobro ocenila slovenska rasa u njenoj celini, korisno je, da se najpre prouče ona njena plemena, koja su najbolje sačuvala svoje prvobitne odlike u običajima, u svojim zakonima i u svojoj poeziji. Taj jezik, taj narod i tu prvobitnu slovensku poeziju - verujem našao sam u Iliriji.
Pitaće me, nesumnjivo, kako sam došao do tog uverenja? Pošavši od ideje, da se na početku svake velike rase nalazi jedno pleme-majka, isto tako kao što i na početku svake jezičke familije postoji jezik-majka, tražio sam godinama to pleme i taj jezik na severu Evrope. No, nigde nisam otkrio njihovo postojanje. Našavši, da su Poljaci i Česi Boemije čuvari najstarijih poznatih dokumenata slovenske istorije, ja sam - na osnovu toga - najpre zaključio, da su ta dva naroda najstariji i najizvorniji od cele slovenske grupe; međutim, obilazeći njihove oblasti, uverio sam se, da sam bio u zabludi...
Posle uzaludnih istraživanja odlučio sam, da idem da tražim taj tip kod Rusa; ali, kod njih sam otkrio slovenska svojstva toliko izobličena azijatskim uticajem, koliko i u Poljskoj uticajima zapada. Očajan, prešao sam na Slovene, za koje se kaže, da su varvari. Sve je doprinelo, da se uputim u tom pravcu. Poljak iz Varšave uputio me je krakovskim gorštacima... kao najvernijim čuvarima nacionalnih odlika; Rusi pak iz Moskve slali su me Rusinima u Ukrajinu i u Galiciju kao osnivačima njihovog carstva. Stigavši u Ukrajinu, tu sam našao običaje, legende, tradicije i ceo rusinski život u tolikoj meri ispunjen južnjačkim uspomenama, da sam bio prisiljen da idem da tražim vilu čuvarku slovenske kolevke dalje na jugu i na istoku.
Najzad prešavši Dunav, nije mi dugo trebalo, da tu pronađem ukrajinskog Kozaka, Rusina iz Galicije, poljskog gorštaka sa Karpata i boemskog planinca iz Sudeta - jednom rečju - sva prvobitna plemena Slovena, divno izražena kroz balkanskog Ilira. Sve, što kod drugih slovenskih naroda živi još samo kao legenda, ili nejasan mit, postoji još uvek kao živi zakon u toj nepromenljivoj i poetskoj Iliriji: Nisam li na osnovu toga mogao da zaključim, da sam najzad dodirnuo živu stenu, tle prvobitnog postanja i da su Srbi Ilirije uistinu najstariji među Slovenima! (1846)".
Obilazeći slovenske zemlje i izučavajući te narode od Poljske preko Rusije do Podunavlja odnosno Srbije, Francuz Rober Siprijan je razvio teoriju o poreklu svih Slovena od Iliro-Srba, tj. od podunavskih balkanskih Srba, koji su se prostirali od Baltičkog i Crnog mora do Kavkaza i Kaspijskog jezera. Srbe donjeg Dunava on naziva proto-Srbi ili prvobitni Srbi i za proto-Srbe tvrdi da su ta područja nastanjivali ranije od vremena u kome je živeo Mojsije.
Za kasniji dolazak Srba na Balkan Siprijan kaže da su oni samo došli sabraći u pomoć u borbama protiv Rimljana. Nije čudo da su od tada neki narodi modifikovali jezik pa čak i davali sebi druga imena, zbog ogromnih razdaljina i otežanog komuniciranja.
(Nastaviće se)