Košare, slutim, noćas spavaju
Košmarnim snovima pravednika,
Kos se ne čuje, ni psi ne laju,
Ni šuma slabog, ni strašnog krika…
Ni huk potoka što šumom teče,
Ni škrip šrapnelom ranjene grane,
Još jedno gluvo, sablasno veče,
Kosti se ovdje ćutanjem brane.
Ovdje je Njihova mrtva straža,
Granični kamen Otadžbine,
Raka od sramne izdaje draža
I brižni šapat: Boli li sine?
Bole li više dušmanske rane,
Il` što Te družba zaboravila,
Ne boj se čedo, mora da svane,
Izdrži, radosti moja mila.
Izdrži, diko, ništa ne reci,
Šutnja se Tvoja čuje do Boga,
Znam da ne bole šiptarski meci,
No ćorci roda vjerolomnoga.
A kada najzad zora zarudi,
Kad sunce crne rastjera sjene,
Tvojom će šutnjom suditi ljudi
Da srce viteško nema cijene.
I da se svijet pogani vara:
Neće se Srbin odreć` Košara!
Neven Milaković
-200x200-rez.jpg)
