(INTERVJU) Igor Rems: Kultura u Baru je pod partijskim ključem, drugačije mišljenje se ne prašta

"Barski portal" donosi intervju s Igorom Remsom, pjesnikom i slikarom iz Bara, koji bez zazora govori o institucionalnoj diskriminaciji i ravnodušnosti onih koji su pozvani da pomažu kulturu prema drugačijem mišljenju

........

Podsjećamo, Igor Rems je rođen u Baru 1957. godine. Živi i stvara u Baru i u Kelnu. Objavio je više od 15 veoma zapaženih književnih naslova. Njegovo stvaralaštvo obuhvata poeziju, prozu i esejistiku, a prepoznat je ne samo u regionu već i šire. Poznat je i kao slikar sa veoma zapaženim izložbama u zemlji, regionu i svijetu. Njegove pjesme uvrštene su u međunarodne antologije, prevođene na više jezika, a pjesma "Jelena" našla je svoje mjesto u školskom udžbeniku u Ukrajini, na preporuku Ministarstva prosvete te zemlje. Dobitnik je brojnih nagrada za književno i umjetničko stvaralaštvo. Član je Ukrajinske akademije međunarodnog književnog i umjetničkog stvaralaštva, ali i brojnih književnih Udruženja u Crnoj Gori, Srbiji i šire. 

 Kako ocjenjujete odnos lokalnih kulturnih institucija, posebno JP Kulturni centar Bar, prema stvaraocima koji se javno deklarišu kao Srbi i koji imaju ideološka uvjerenja različita od zvanične politike u gradu?

– O odnosima tu nema mnogo šta da se „ocjenjuje“, jer je sve već više puta ogolilo samo sebe. Riječ je o sistematskoj diskriminaciji koja se, pod plaštom institucionalnosti, provodi već decenijama. Posebno nakon što je kultura, kao resor, prepuštena političkoj partiji koja je od nje napravila instrument ideološke kontrole.

Umjesto da se na čelo jedne ovakve ustanove dovede ličnost s kredibilitetom, znanjem i osjećajem za kulturu, imamo potpunu suprotnost – nekoga ko nije ni u teoriji u stanju da razumije kulturne potrebe grada, kamoli da komunicira sa stvaraocima različitih svjetonazora. Umjesto dijaloga – ignorisanje. Umjesto multikulturalizma – deklarativna floskula. A ispod toga – netrpeljivost, ideološka isključivost i institucionalna nevidljivost.

  Da li mislite da je Vaš umjetnički rad dovoljno vidljiv i priznat u  gradu u kojem ste rođeni i živite, s obzirom na uspjeh i prepoznatljivost koju imate van Bara?

– Ako mi pjesmu objave u školskom udžbeniku u Ukrajini, na preporuku Ministarstva prosvjete te države, a u svom rodnom gradu sam potpuno isključen iz kulturnog života – da li vam je potreban dodatni odgovor?

Istovremeno, postajem počasni član Ukrajinske akademije međunarodnog književnog i umjetničkog stvaralaštva, ali u Baru se moje ime gotovo ne smije izgovoriti u kulturnim krugovima koji se ne uklapaju u vladajuću paradigmu. Zatvorena vrata nisu samo lična, već su sistemska. I to nije pitanje sujete, nego principa.

Ono što zabrinjava više od svega jeste ravnodušnost. Obraćao sam se, osim lokalnim čelnicima, još i Ministarstvu kulture za pomoć povodom učešća na međunarodnom festivalu u Bugarskoj. Dva mjeseca – tišina. Obratio sam se i predsjedniku Vlade. Ništa. Ta ćutnja je najglasniji odgovor na pitanje gdje smo kao društvo kada je kultura u pitanju.

   Ponekad Vam se zamjera korišćenje ekavice u javnom izražavanju. Kako doživljavate te "kritike" i šta mislite da one u suštini otkrivaju o društvenom i političkom ambijentu u Baru?

– Zamjera mi se ekavica, ćirilica, pa i Svetosavlje, kao da živimo u vremenu inkvizicije. A istovremeno, isti ti koji zamjeraju hvale se multikulturalnošću. Taj paradoks, ta unutrašnja kontradiktornost, najbolje govori o stanju duha u institucijama.

Nedavno sam želio da ugostim prijatelja i kolegu iz Turske – vrsnog pjesnika – i da organizujemo književno veče u Baru. Javna ustanova kulture, kojoj je to mandat, nije našla ni vremena ni sluha da to omogući. To je više od propusta – to je poruka. A ta poruka je: kultura je dobrodošla samo ako ne dovodi u pitanje našu priču. Ali umjetnost ne može i ne smije da ćuti.

 Nedavno ste nastupili sa Ivanom Žigon u Kući maslina. Kako je došlo do tog događaja i koliko je on medijski ispraćen i institucionalno podržan, u poređenju sa događajima koje organizuju stvaraoci bliži lokalnoj vlasti?

– Nastup sa Ivanom Žigon, umjetnicom čiji glas i pojava imaju težinu širom srpskog i ruskog kulturnog prostora, bio je trenutak dostojan pažnje i poštovanja. Međutim, ono što bi u nekom drugom gradu ili vremenu bilo dočekano sa dostojanstvenom podrškom i medijskom pažnjom, u Baru je prošlo u gotovo potpunom institucionalnom muku.

Bez ikakvog obrazloženja, izostala je podrška onih koji bi, po svojoj misiji, trebali da baš takve događaje prepoznaju i podrže. To nije samo znak institucionalne inertnosti, već i jasan odraz jednog duha samozatvorenosti i ideološke selektivnosti.

Srećom, postoje ljudi i subjekti van tog kruga, koji umiju da prepoznaju vrijednost, i njima sam duboko zahvalan. Zahvaljujući njihovoj dobroj volji i razumijevanju značaja kulture kao javnog dobra, veče sa Ivanom Žigon je održano onako kako i dolikuje – s puno duše, poštovanja i dostojanstva. To što nije bilo u “reprezentativnom” prostoru, samo je dodatno ogolilo istinsku sliku odnosa lokalnih institucija prema kulturi koja ne nosi oznaku podobnosti. I upravo zato, ovaj događaj je dobio na simboličkoj težini – ne kao program u kalendaru, već kao čin otpora i vjere u smisao stvaralaštva.

  Šta mislite, kakav je položaj srpskih umjetnika u Crnoj Gori danas u širem smislu, i da li uopšte ima prostora za slobodu stvaralaštva i različito mišljenje u aktuelnom kulturnom sistemu?

– Pitanje položaja srpskih umjetnika u Crnoj Gori vezano je za mnogo dublji problem – a to je tretman kulture kao cjeline. I u ranijim sistemima je bilo jasno koji listovi, časopisi i udruženja dobijaju podršku, a koji ne. Primjer časopisa "Plima" iz Ulcinja, koji je obilno finansiran uprkos skromnom uticaju, pokazuje da podrška nije bila mjerena umjetničkom vrijednošću već političkom podobnošću.

I u novim strukturama, nažalost, vidimo isti obrazac: prijateljstva, bliskosti, uzajamne usluge....Stvaralaštvo, ako nije dio te matrice, ostaje na margini. Prostora za slobodu ima, ali ne i za vidljivost te slobode. A to je suštinski problem.

  Kakvi su Vam planovi za naredni period?

– Krajem maja učestvujem na Međunarodnom festivalu poezije u Bugarskoj. Nakon toga odlazim u Beograd, gdje će u prostorijama Udruženja književnika Srbije biti obilježeno 30 godina mog književnog rada. Pjesme ćemo govoriti Ivana Žigon i ja. Do kraja godine planiram završetak zbirke "Putopisna lirika", kao i rad na novom rukopisu. Kao i uvijek, javnost će biti blagovremeno obaviještena. Stvaram i dalje – uprkos svemu.

 Razgovarao: Milenko Jovanović