Kada stihovi izmame osmijeh: Knjiga „Nije teško srećan biti“ obradovala mališane u Baru
Postoje susreti koji se ne pamte po izgovorenim riječima, već po osmijesima koje ostave za sobom. Upravo takav bio je književni susret u Osnovnoj školi „Anto Đedović“ u Šušanju, gdje su se poezija, dječja mašta i radost susreta pretočili u jednu lijepu priču o tome koliko je, zapravo, malo potrebno da čovjek bude srećan.
U prepunom holu ove škole održana je promocija knjige „Nije teško srećan biti“, književnice Slavke Masoničić Vojinović, u organizaciji škole i Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ iz Bara.
Bio je to jedan od onih dana kada školski hodnici, inače ispunjeni užurbanim koracima i dječjom grajom, postanu mjesto na kojem se riječi pretvaraju u slike, stihovi u osjećanja, a knjiga u prozor kroz koji se svijet posmatra ljepšim i vedrijim očima.
Književno druženje okupilo je učenike mlađih razreda, njihove nastavnice, direktora škole i članove Udruženja „Nekazano“, potvrđujući da poezija i danas ima svoje posebno mjesto u djetinjstvu, tamo gdje mašta još nema granica, a svaka iskrena riječ lako pronalazi put do srca.
Kada pjesnikinja progovori jezikom dječje radosti
U ulozi moderatora, školska bibliotekarka Ivana Đurković pozdravila je prisutne, predstavila autorku i njeno književno stvaralaštvo, posebno ukazujući na značaj knjige u odrastanju, razvijanju mašte i njegovanju ljubavi prema čitanju.
A onda je riječ pripala pjesnikinji.
Slavka Masoničić Vojinović nije morala dugo da traži put do svoje najdraže publike. Njena neposrednost, vedrina i nenametljiv humor učinili su da već prvi stihovi probude pažnju i radoznalost mališana.
Ubrzo su se između pjesnikinje i djece uspostavile one nevidljive, a najčvršće niti koje povezuju pisca i čitaoca: iskrenost, razumijevanje i radost prepoznavanja.
Djeca su pažljivo slušala, spontano reagovala, smijala se i aplauzima nagrađivala stihove. Svaka nova pjesma donosila je novu iskru radosti, a školski hol postepeno se pretvarao u malu pozornicu na kojoj su glavne uloge imali dječji osmijesi.
Nije tu bilo potrebe za velikim riječima niti svečanom ozbiljnošću. Poezija je govorila svojim najljepšim jezikom, onim koji djeca najbolje razumiju – jezikom igre, dobrote, mašte i iskrenih osjećanja.
Do samog kraja druženja vladala je atmosfera ispunjena toplinom, vedrinom i neposrednošću.
Još jednom se pokazalo da su djeca najiskrenija publika koju pisac može poželjeti. Njihovo oduševljenje ne može se naručiti, osmijeh ne može biti odglumljen, a ljubav prema stihovima ne može se nametnuti. Ona se rađa onda kada lijepa riječ pronađe srce koje je spremno da je primi.
Slavka Masoničić Vojinović: Uživanje je bilo obostrano
Poslije promocije, ispunjena utiscima i radošću zbog susreta sa najmlađim čitaocima, autorka nije krila zadovoljstvo.
„Bila mi je čast i zadovoljstvo da u OŠ Anto Đedović u Šušanju predstavim svoju zbirku pesama najdivnijoj dečjoj publici na svetu. Uživanje je bilo obostrano! Hvala Međunarodnom udruženju književnih stvaralaca i umjetnika ‘Nekazano’ iz Bara i Labudu N. Lončaru na ukazanom povjerenju, kao i školskoj biblioteci i njenoj bibliotekarki Ivani, koja je sve organizovala na najbolji mogući način! Hvala i Gordani Srećković!“, poručila je pjesnikinja.
Njene riječi najbolje su posvjedočile da susret pisca i djeteta nikada nije jednosmjeran. Dok pjesnik djeci daruje stihove, ona njemu uzvraćaju nečim što se ne može zapisati ni u jednu knjigu – čistom radošću i iskrenim oduševljenjem.
„Nekazano“ i škola „Anto Đedović“ – prijateljstvo koje rađa nove talente
Ovaj književni susret predstavlja i nastavak dugogodišnje, uspješne saradnje JU OŠ „Anto Đedović“ i Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“.
Riječ je o saradnji koja ne počiva samo na povremenim književnim susretima, već na zajedničkom nastojanju da se kod najmlađih njeguju ljubav prema pisanoj riječi, stvaralačka sloboda, umjetnički dar i osjećaj za lijepo.
Učenici ove škole svojim literarnim i likovnim radovima učestvovali su u projektima „Baru na dar“ i „Baru na dar 2“, a njihova ostvarenja našla su mjesto i među koricama istoimenih knjiga.
Pojedini radovi bili su nagrađivani i svrstavani među najbolje, što predstavlja lijepo priznanje mladim stvaraocima, ali i njihovim nastavnicima, koji strpljivo i predano prepoznaju i razvijaju dječje talente.
U vremenu kada pažnju najmlađih sve češće osvajaju ekrani i brzi sadržaji, ovakvi susreti imaju posebnu vrijednost. Oni podsjećaju da knjiga nije samo školska obaveza, već prijatelj koji razvija maštu, budi osjećanja i uči dijete da svijet razumije i srcem.
Za sreću je ponekad dovoljna samo jedna pjesma
Kada su se utihnuli aplauzi i završilo druženje, u školskom holu ostalo je nešto što se ne može izmjeriti brojem prisutnih niti stranicama pročitane knjige.
Ostala je radost susreta. Ona tiha, a dragocjena radost koja se prepoznaje u dječjim očima, u osmijehu koji traje i nakon posljednjeg stiha, u želji da se još jedna pjesma čuje, a još jedna knjiga otvori.
I zato naslov zbirke Slavke Masoničić Vojinović, „Nije teško srećan biti“, toga dana nije ostao samo na koricama knjige.
Postao je stvarnost.
Jer, možda se najljepše istine o životu i ne otkrivaju u velikim riječima, već u onim malim, jednostavnim trenucima koje odrasli često previde, a djeca tako lako prepoznaju.
Za sreću je, zaista, ponekad dovoljno sasvim malo: jedna knjiga, nekoliko iskrenih stihova, pjesnikinja koja umije da govori jezikom djetinjstva i mnoštvo malih srca koja još znaju da se raduju bez razloga – osim što je život lijep.
