Svetosavska akademija u Baru: Sveti Sava - zaštitnik i putokaz Crnoj Gori
U velikoj sali doma kulture u Baru, održano je Svetosavsko veče. Mnogobrojna publika koja je do zadnjeg mjesta ispunila salu, mogla je da uživa u bogatom kulturno-umjetničkom programu koji je trajao punih dva sata. Na početku programa,voditelji dr Dijana Marojević, profesor FDU u Beogradu i Pavle Ilić, glumac Gradskog pozorišta u Podgorici pozvali su Arhiepiskopa cetinjskog i Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija da se svojim očinskim riječima obrati i blagoslovi prisutni narod.
„Časni oci sveštenici, gospodine predsjedniče Crkvene opštine Bar, draga braćo i sestre i draga djeco. Kada govorimo o prevelikim i mnogim zaslugama Svetoga Save kao prvog srpskog arhiepiskopa, osnivača pomjesne Srpske Crkve, žičke arhiepiskopije, kao o bogonadahnutom srpskom književniku, koji je ustrojavao svoju Crkvu i duhovno ga prosvećivao, kao onom koji je naučio svoj rod svakom blagovjerju i jevanđelskim vrlinama, prosvetitelju i učitelju, kao ukrasitelju i ktitoru mnogih Božijih velikih hramova, onome koji je pravni poredak ustrojio i u državi i u Crkvi, i mnogim drugim njegovim zaslugama, ne treba nikako da nam izmakne i tajna njegove svete Hristolike ličnosti. On je, prije svega, svetitelj, Božiji čovjek, svetogorac, koji se kroz podvige i molitvu, askezu hrišćansku i borbu sa svojim strastima i duševnim porivima koje svi mi nosimo, koji se uzdigao pobijedivši, prije svega, sebe, sjedinivaši se sa Hristom, obukavši se u blagodat Svetog Duha, i sve one, Bogom dane, talente koje je donio na ovaj svijet, svojim rođenjem prosvjetio božanskom blagodaću.
I tek kad obratimo pažnju na njegovu svetost, i kad je dobro razumijemo, odna ćemo moći shvatiti i odakle mu takva sila od Boga, i takva energija, i sposobnost, i mudrost, i snaga da čini tako velika djela. Da objedini svoj narod, da ga duhovno utemelji, da ga kulturno uzdigne i prosveti, da ga osvešta i da ga sjedini sa Hristom. I tek tada možemo razumjeti otkud da sve ono što je blagoslovio, i učinio, i utemeljio Sveti Sava u srpskom rodu, i dan danas traje, i živonosno je, i plodonosno je.
Zato što smo se u njegovo vreme sjedinili sa Hristom i osluškujemo uvijek kroz sve naše muke i stradanja i posrtanja očinski glas Svetoga Save, koji nas priziva, prosvećuje i umudruje i iz naših zabluda nas izbavlja i Gospodu Isusu Hristu privodi. Neka Božiji blagoslov molitvama Svetoga Oca našego Save bude sa ovim drevnim gradom koji mnogo pamti i sa svima vama potomcima, duhovnim naslednicima djeci Svetoga Otca našega Save Srpskoga. Amin Bože Daj.“
Nakon nadahnutnih riječi Mitropolita Joanikija, Svetosavsku besjedu izreko je gospodin Živojin Rakočević, književnik, publicista, novinar, čovjek koji je rođen u Morači, ali čovjek koji je svoj život posvetio Kosovu i Metohiji. Koji se bori i zalaže svojim viteškim duhom i britkim perom.
„Braćo i prijatelji, i oci, i čeda bogozvana.“ Ovo su riječi kojima počinje besjeda Svetoga Save o pravoj vjeri. Oprostite mi, visokopreosvećeni mitropolite, čuvaru svetosavskih prestola i ključaru svetosavske riznice, što sam zaobišao uobičajeno i prigodno pozdravljanje. Povukla me prisnost, bliskost i prirodnost ove rečenice teksta Svetoga Save, i to teksta koji zahvata svu dubinu naše hrićanske vjere, sav stvoreni i ne stvoreni svijet, i sve što čini najdublji izvor onoga što je objavljeno, onoga što je naslijeđeno, i onoga što svetinja odnosa Boga i ljudske ličnosti otkriva kroz vjekove.
Ove godine se navršava osam i po vjekova u kojima smo mi vlasnici riznice i riznica Svetoga Save. Možemo li iz nje nešto uzeti? Možemo li se razabrati u sintezi svega što se u njoj sabralo? Možemo li biti moderni? I možda je najvažnije pitanje, možemo li sada, ovog trenutka, imati sigurnost i prirodnost kakvu je imao Sveti Sava u svim vremenima? Neke od najčudesnih vrlina Svetog Save u ovih 850 godina koliko je sa nama jesu: sigurnost, savršena prirodnost, intima i jednostavnost u koju se sve utapa. Iz svega toga izlaze: znanje koje održava, sistem koji omogućava i duh koji oslobađa i spasava.
Sa jedne strane, pred ovim zapire naše ljudsko poznanje, a s druge strane se otvaraju putevi svjetlosti. Jeste, to smo svi čuli i svi znamo i svi ponavljamo: „On je prosvetitelj, on je diplomata, on je državnik, on je strogi podvižnik, on je zakonodavac, on je upravitelj, on je savršeno moderan i on je putnik najveći.“ Ali ima jedna čudesna rečenica patrijarha Pavla, koja možda ponajbolje definiše sve ove velike riječi, sve ove napore da se odgovori na jedno od pitanja. Zašto je takav sveti Sava, zašto je toliko veliki, zašto je toliko prisutan?
I ta rečenica patriajrha Pavla glasi: „Uzdižući se sve više, on svoj duhovni život ispunjavanjem Hristovih zapovesti dovodi do svetosti i njome ispunjava svu veličinu i punoću na svima stranama svoga životnog delanja.“ Patrijarh Pavle nije olako izgovarao velike riječi. To se nije njemu omicalo, kao nekima od nas, ali nema nikoga u srpskom narodu na koga bi se mogla primjeniti rečenica: „Svetost na svima stranama svoga životnog delanja.“
To je Sveti Sava. Samo u takvu ličnost mogli su se sliti državnici, episkopi, svetitelji, teolozi, prosvetitelji, graditelji, narodni predhrišćanski milenijumi nanosi, vjerovanja, učenja. Večeras da ostanemo u Svetosavskoj riznici i na tom njegovom putu, da ostanemo u tim okvirima i terminima, i da makar malo putujemo njegovim putem. Njegov biograf Teodosije zapisuje kako je pred jednom opasnošću koja je dolazila od Ugarske i Ugarskog kralja i ticala se direktno Srpske države i Stefana Prvojančanog, Sveti Sava otišao u misiju tom Ugarskom kralju, u diplomatiju, otišao je da pregovara. Desile su se gorke riječi. Desilo se čudo molitve Svetoga Save. A njegov biograf Teodosije bilježi jednu od najdivnih rečenica našeg srednjeg vijeka, koja je izgovorena iz usta Ugarskog kralja i upućena Svetom Savi. Molim vas da je poslušate.
Kaže: „Tvoje reči oče, unose u dušu moju neku neiskazanu želju da te volim.“ Kakva iskrenost, kakva intima, kakav je to susret, kakva empatija i kakvo razumijevanje. Ko od nas danas u nekom tuđem svijetu, na nekom od naših bezbrojnih putovanja, može sresti nekoga starca ili nekog prolaznika, ili nekog čovjeka, ili neko ljudsko biće i ponoviti mu rečenicu da postoji neiskazana želja da te volim.
Ja dolazim iz najbogatije riznice Svetoga Save i njegove porodice, sa Kosova i Metohije. Tu mu je cijela porodica Boga zadužila. I prirodno je da vam o tome nešto kažem i da vam neko slovo o tom prostoru u ovom trenutku kažem. Pritisla je velika sila i velika okupacija. Više se Srbima na Kosovu i Metohiju ne oduzima od prava i pravde. Sada im se direktno uzima od života i porodice. Ali ti, kosovsko-metohijski Srbi, imaju jedan čudesni mehanizam ugrađen vjekovima u sebe.
On se zove trpljenje. Niko na ovom svijetu ne trpi kao kosovsko-metohijski Srbi. Nihovo trpljenje dolazi direktno iz svetinja svetoga Save i svetih Nemanjića i iz beskrajnog robovanja iz kog izvire nada prema slobodi. I moram još nešto da vam kažem. Ne plaše se kosovsko-metohijski Srbi. Okupatori koji su došli su prepuni strahova. I to je prirodno, i to je ta prirodnost u kojoj mi živimo. Da bih govorio o Kosovu i Metohiju, želim da vam kažem i jednu sliku koju sam čuo ovdje od vaših komšija iz Boke. Od jedne gospođe moderne, savremerne, koja mi je ispričala sledeću priču.
Išla sam, kaže, prošle godine u Bugarsku na skijanje sa suprugom i svojim sinom Savom. I prolazila sam preko Kosova i rekla sam i mužu i djetetu: „ Bože, kako je ružno ovo Kosovo. Da li je moguće da su nečija djeca ginula za ovo? Jedva čekam da prođem.“ I bila je u Bugarskoj i vratila se sa svog skijanja i srela sveštenika u Boki.
I on joj je rekao da ima neka ekskuzija do manastira i do srba Kosovskih. Ona se dvoumila i nećkala i na kraju neka prijateljica presudi da idu zajedno. Kad se vratila, pitali su je kakvo je to Kosovo. A ona je odgovorila: „Kosovo je takvo, da bih za njega dala život svoga sina Sava.“
A naš dragi i neumrli Mitropolit Amfilohije je u Osojanu pri povratku onih pogorelaca izgovorio, vjerujem jedini put, rečenicu koju god nećete čuti od nijednog episkopa. „Nema sile, ni zemaljske ni nebeske, koja će nas zaustaviti od povratka na Kosovo i Metohiju.“ Tog dana se osjetilo kako se na tom Metohijskom polju naš mitropolit, prijatelj Božiji, porvao sa Bogom.
Svetosavlje je naš put prije puta. Zato je svaki putnik u njemu u jednom djeliću na putu svetosti i svjetlosti. Sveti Sava, i to je mislim za sve naše prostore, jako važno je, naša najprirodnija, najsavršenija, neideologizovana stvarnost. Dopustite, ove borbe u nama su se dugo vodile. I dopustite da vidimo večeras kako, recimo, Miloš Crnjanski čudesni ima u sebi tu borbu i sa sobom i sa protivnicima kada je Sveti Sava u pitanju.
On kaže: „Materijalist današnji i današnja neznalica, koji misli da ničeg nije bilo pre njega, i da svet počiva na materijalnim osnovama, ne može ni da zamisli da u tom pepelu srpstva može biti jedna iracionalna snaga, jača od svih drugih, koja je doprla do naših dana, koja je bila prisutna u svemu što se već zbilo 700 godina, i koja će biti tu, i biće tu i u onom što nas čeka.“
Slušao sam jedno svedočenje o nekom partizanskom komandantu, koji se u bespućima Bosne našao na Savin dan pred nekom nabujalom rijekom. Nije imao kud. Nazad smrt, naprijed smrt. Stao je i rekao: „Pomozi mi, Sveti Savo.“ I voda se pred njim predvojila. I bilo mu je suvo dok je prošao. Nije prošlo mnogo, sledbenici te njegove ideologije su prognali Svetog Savu. I kakogod da nam izgleda, to progonstvo i u nama i oko nas još dugo će potrajati.
Želim da sa vama dijelim slike. Jedna od slika, vezena i za Svetog Savu je iz 1999. godine u Prištini. Sve se pretvorilo u egzodus. U pepeo, u bjegstvo, u izbjeglice, u izbacivanje. I kod jednog kontejnera, pored nekog smeća, jednog dana je osvanuo Sveti Sava naslonjen na taj kontejner. I to je bila ona lijepa mileševska freska. Sa velikim zlatnim nitnama sa strane. Uzela ga je pjesnikinja Darinka Jevrić sa profesorkom Mitrom Reljić. Okrenuli su ga i sa druge strane je bila slika Josipa Broza. Da li je ova slika izraz nepovjerenja? I da li je istovremeni vlasnik ikone i antiikone izrazio sve strašne kompromise našeg vremana i naših duša? I tu će se rađati pitanja. Kako posle 850 godina nemamo povjerenja u Svetog Savu? Kako ga nemamo ovdje u prosveti? Kako ga nemamo na raznim stranama? Kako posle Kosova nemamo povjerenja u Kosovo? Kako posle Njegoša nemamo povjerenja u Njegoša? Možda su ova pitanja samo poziv na izbor našeg puta i prirodu srpske slobode. Ali jedno bi možda trebalo zapamtiti. Ako sloboda nije put prema Bogu, onda će se ona jednog dana sigurno pretvoriti u ropstvo.
„Sve je kod Svetog Save išlo u normalnom poretku. Prvo Bog, pa čovek. Prvo čovek, pa onda svet. Prvo prosvećenje sebe, pa onda prosvećenje drugih. Prvo sadržaj, pa onda izraz. Prvo karakter, pa onda spoljšnja kultura.“ kaže sveti Vladika Nikolaj Velimirović. Još jedna od bisernih tačaka svetosavskog roda. I kroz vjekove, u svim oblastima, postojala je neka vrsta dileme.
Naš narodni pjevač kaže: „Zbor zborila gospoda hrišćanska kod bijele crkve Gračanice. Bože mili čuda velikoga kud se đede car Nemanje blago?“ A onda će stići Savin odgovor da je to blago na putu od Svete Gore, preko Studenice do Mileševe na Hercegovini. I da je ono za sobom ostavilo svetinje i zadužbine da se u njima poje Leturđija onog svijeta, kao i ovoga.
Dragi prijatelji, dragi oci, dragi Vladiko! Kad bi iznad riznice Svetoga Save stali svi današnji milioni ljudi iz roda našega, kad bi stali iznad kovčega sa njegovim blagom i zahvatili sve što mogu da uzmu i ponesu i od ovoga i od onoga svijeta, ne bi joj se ni poznalo. Riznica Svetog Save pati i boluje samo od jednoga. Ona pati od neuzimanja. Pati na Kosovu, pati na Lovćenu, pati u Jasenovcu, pati evo ovdje i u meni i u vama. Ali ona vječno i u svim vjekovima poziva: „Dođite i uzmite blaga, duha i ljubavi!“
Srećan nam, Savidan!“
Bogat kulturno-umjetnički program ukrasili su: Narodni guslar Rajo Vojinović, Harmonikaši Jovan i Nikola Stojković iz sela Parteš na Kosovu i Metohiji, Hor „Sveti Jovan Vladimir“ iz Bara, KUD „Sveti Jovan Vladimir“ iz Bara, pjevačka grupa „Darovi Svetog Jovana Vladimira“ iz Bara i polaznici barske škole vjeronauke.
Praznovanje se nastavlja u ponedeljak, kada će se u čast Svetog Save u hramu Svetog Jovana Vladimira služiti Sveta Liturgija.
Tekst/foto: Dejan Vukić
