(VIDEO) Sjećanje na znamenitog Srbina - Hasana Rebca

Danas ćemo podsjetiti tek na djelić života i djela Hasana Rebca (1894–1953), bez dileme veoma zanimljive istorijske ličnosti o kojoj se, nažalost, malo u široj javnosti zna. Ovaj istinski  rodoljub rođen je u Mostaru, izjašnjavao se kao Srbin, musliman, filozof, „Đikićevac“, solunac, albanski spomeničar i mladobosanac koji se snažno zalagao za jedinstvo Srba pravoslavne i islamske vjeroispovjesti. Bio je oženjen sa Anicom Savić Rebac, član Matice Srpske, osnivač beogradskog ogranka Gajreta, član Društva Svetog Save.

„Kako sam rođen u Bosni, gdje se čak i javni život gleda i sprovodi kroz vjerske naočare i kako je to smetalo bratskoj slozi Srba muslimanske i pravoslavne vjere, da sam još iz mladosti postavio sebi kao životni problem da pravim mostove između vjerom rastavljene braće, da uklanjam između njih nesporazume i da stvaram što jaču bratsku ljubav. Radi toga bio sam ogorčeni protivnik političkih stranaka na vjerskoj podlozi, kao što je bila Jugoslovenska muslimanska organizacija, u kojoj su bili u ogromnoj većini naših muslimana. Smatrao sam da je vjera privatna stvar pojedinaca i pojedine nacionalne skupštine, a da je nacija, u kojoj može biti raznih vjerskih pripadnika, kao što je naš slučaj, da je dakle nacija iznad vjere, jer je ona svojina opšta.

Kroz cio svoj život od najranije mladosti služio sam ovim idejama. Kao nacionalista uzeo sam učešća kao četnik dobrovoljac protiv Turske, po opštem mišljenju muslimanske države, pa sam bio četnik čak i prije Balkanskog rata i u ovom ratu, kao i docnije u Svjetskom ratu. Znao sam da mi Turci nijesu ništa, iako su muslimani, kao što nijesu ni našoj pravoslavnoj braći ništa Grci i Rumuni, iako su ovi narodi svi pravoslavne vjere. Zato sam nastupao protiv Turske, koja je tlačila moj narod.

Ovo što sam ja znao trebalo je širiti među šire slojeve naših i muslimana i pravoslavnih, a to je išlo teško i vrlo teško, jer se ne zna koji su od njih u tome gori. Nijedna naša politička stranka nije mnogo marila ili nije imala kad da mari za ovo vrlo krupno pitanje.

Po svome vaspitanju u porodici i u svome miru, oslanjajući se na svoju burnu prošlost i na svoju borbenost i jak temperament, naši muslimani nerado trpe promjene. Danas ih sve sili na promjenu i oni se danas smišljaju i talasaju. Ako neuviđavnost pravoslavnih Srba bude i dalje potrajala, treba računati s tim da će muslimani otići na drugu stranu, kuda ih mame i gdje su im širom otvorena vrata.“