Milo Bošković - od Bara do Jasenovca

PIŠE: Vuk Vujović

Na jučerašnji dan prije 75 godina oslobođen je Jasenovac.

Noću 21/22. aprila dio poslednjih muških zatočenika odlučio se na pokušaj proboja iz logora, znajući da ih u zoru čeka sigurna likvidacija. Proboj je preživjelo oko 106 zatočenika.

Kao strocranogorac i Crmničanin, potomak stare vlasteoske spahijske kuće u Crnoj Gori, ali i kao rođeni Baranin, ne mogu a da se ovim povodom ne prisjetim i ne pomenem naše heroje koju su živote položili kao rodoljubi za ideale i slobodu, i čija zublja nikad ne smije da se ugasi.

Konkretno želim da se prisjetim dr Mila Boškovića, čije ime nosi i jedna od ulica u centru našeg grada.

Budući d se niko iz barske lokalne vlasti nije sjetio, ni udostojio, a vjerovatno mnogi od ovdašnjih vlastodržaca o njemu ništa i ne znaju, premda su ima usta puna "patriotizma", red je da se nešto kaže o ovoj znamenitoj ličnosti iz naše istorije.

Dr Milo Bošković rođen je 20. oktobra 1911. godine u selu Gornji Brčeli, u Crmnici, kod Bara. Njegov otac Ivo radio je u Sjedinjenim Američkim Državama, a on je sa majkom i braćom ostao u Crnoj Gori.

Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju na Cetinju. Medicinu je studirao u Bolonji, gdje je i diplomirao 1937. godine. U Beograd je došao neposredno pred rat. Kao ljekar se specijalizovao za parazitologiju i zaposlio se kao asistent Bakteriološkog instituta  u Beogradu.

Početkom rata u jesen 1941. stupa u KPJ kao ilegalac sa zadatkom partije u Beogradu. Zbog brzog razotkrivanja biva prebačen u Zagreb pod drugim imenom kod jataka da bi ga i tamo ustaški "redarstvenici" razotkrili prepoznavši njegove jatake. Ubrzo je zarobljen i odveden u kompleks logora Jasenovac i Stara Gradiška gdje je doživio strahovite muke.

Poslije pokušaja bjekstva iz logora sa još par Srba je osuđen na momentalnu smrtnu kaznu "vješanjem". Prije nego će biti pogubljen nanovo je bio mučen na najvarvarskiji način. Na dan izvršenja kazne, 21.09.1944 godine, na stratištu je istupio pred komandanta logora Dinka Šakića, poznatog krvnika, pobunivši se zbog načina izvršenja kazne riječima — ja sam sin Crne Gore, i izražavam protest protiv ovakvog sramnog načina izvršenja smrtne osude, kod nas se ljudi ubijaju iz puške.

Pošto je krvnik odlučio da mu ispuni „poslednju želju“, Bošković je odbio da okrene leđa i stavi crni povez, a Šakić mu je na mjestu lično sudio hicem iz pištolja.

Ostaje nam da razmišljamo i da se divimo ovakvim ljudskim i viteškim vrijednostima u najmračnijim momentima kao što je ovaj podvig.

Poslije rata dr Bošković je 1953.godine proglašen za narodnog heroja.

U daljem, na nama je da prosudimo da li je jedna kurtoazna satisfakcija, već osvjedočenom heroju, ispravna i dovoljna, s obzirom da je data od onih kojima je u ideološkom smislu pripadao i zbog čega je otišao u smrt.

Isti ti taj gnusni genocid epskih razmjera zdušno su prikrivali i težili da umanje, zarad nazovi "više politike", kao što i mutirani potomci istih tih komunista, teže započetom ili se služe još gorim metodom tj. ciljanim zaboravom.

Samo opravdanje "zaborava" vuku iz sopstvenog neznanja, nezainteresovanosti i kukavičluka, a sve u skaldu s agendom partije ili radi koalicionog mira i fotelje.

Nismo zaboravili, nećemo i ne smijemo - 840. 000 naših mučenika za koje je utvrđeno da su im "nađeni leševi",  a o čemu svjedoči neposredni član komisije koja je vršila sondiranje prof. dr Srboljub Živanovoć, koji je i danas živ.

Nažalost, nikada nećemo moći utvrditi broj nestalih, spaljenih, bačenih u Savu i pretopljenih u sapune...

Navodim, da je glavni istraživač Instituta za Holokaust ”Šem Olam“ i profesor na Univerzitetu Teksas, Gideon Grajf, rekao  da "u Jasenovcu nije bilo dovoljno samo ubiti žrtve, preko 750.000 duša, već ih je trebalo izložiti i torturi i poniziti ih najstrašnije pred smrt, dok su hrvatski čuvari ovog najstrašnijeg mjesta u istoriji ljudskog roda uživali u mučenju".

Što se tiče njemačkih dokumenata, a pouzdano se zna kolika je germanska faktografska pedantnost u vođenju arhive, njihovi izvori govore i o broju od 1.160.000 Srba. Što je doskora bilo samo u teoriji, ali zbog pouzdanih američkih fotografija iz vazduha (OSS SLUŽBE) snimljenih 1943. godine o rasponu i obimu logora, priča izgleda mnogo vjerovatnija.

Dok šetate ulicom Mila Boškovića, vi koji o tome ne znate ništa, ili pak znate veoma malo, poželite da naučite šta je to Jasenovac i šta se "stvarno" dešavalo u periodu 1941 - 1945.godine,  kao i šta su ideali veličine za razliku od onih skorašnjih događaja u Splitu, tokom kojih smo se uvjerili, ne prvi put, da je ustaštvo povampireno, kao viši oblik klerofašizma, a pred čime se čuju sramni povici i kukavno bježanje, poput onog - "nemojte mene ja sam Crnogorac"...