Ne poznajem ženu i sve što o njoj znam jeste da se zove Rada i da je UČITELJICA. Ovo prvo važno je njoj i njenima, ovo drugo važno je svima. Jer, učiteljica je osoba koja se pamti kroz čitav život, osoba koja je sve nas, držeći nas za ručice i brišući nam ozeble nosiće, uvela u čarobni svijet slova i brojeva. I udarila temelje na kojima smo kasnije, manje ili više uspješno, gradili građevinu svoje lične i profesionalne karijere. Ako su bile mlade, bile su naša prva, dječačka, nevina i platonska ljubav. Kad su bile starije, bile su dvojnice naših majki, tako da nam je njena topla, majčinska, ruka pomalo hladan svijet prvih utisaka o školi činila podnošljivijim.
Pamtim dvije učiteljice. Moju, zvala se Munevera i bila je najljepša žena koju sam ikada sreo u životu. U nju smo svi odreda bili do ušiju zaljubljeni, direktor škole za tri koplja više, a ona je, nakon što nas je naučila azbuci i brojevima do 100, podrezala nokte, očistila uši i podšišala preduge kovrdže, otišla za svojom sudbinom i ostavila uspomene koje ne blijede evo ni poslije pet i po decenija. Druga koju pamtim i u koju sam takođe i dalje neizlječivo zaljubljen je ona koja je učila Vita Nikolića i kojoj generacije i generacije i danas pišu „zakašnjela“pisma.
Učiteljicu Radu iz škole „Jugosavija“ u Baru ne poznajem. Ne poznajem, ali mi je već prirasla srcu. Prvo, zato što je UČITELJICA, a drugo, zato što obožavam ona mala, plava, bajkovita stvorenja koja se zovu Štrumfovi. I nikako da dokonam šta je to što je nepedagoški, što se kosi sa vaspitnim i obrazovnim standardima u crtanju Štrumfova? Koji je to Gargamel koga Štrumfovi ugrožavaju (koliko se sjećam, obrnuto je) ako to nije onaj Šehović koji se odaziva na „ministar obrazovanja“. Mogu li Veliki Štrumf, Kefalo, Trapa, Mrgud, Štrumfeta… da ugroze državu, izazovu paniku i ugroze „skladne međuljudske i svake druge odnose“ u domovini nam. A možda je „kvaka“ u onim nevičnom i nevinom dječjom rukom naslikanin „trobojkama“, ispod kojih se šepure istom rukom nacrtani Štrumfovi? Biće da je ovo drugo, jer Gargi iz ministarstva o Štrumfobima pojma nema. Mada, pojma nema ni o trobojci jer on je, ako se zaboravilo, iz „škole“ Ranka Krivokapića koji i na samu pomisao na trikolorni steg dobija nagon za povraćanje i koji je za njegov izgon iz savremene Crne Gore zaslužniji i od „oca nacije“.
Na učiteljicu Radu digla se kuka i motika. Naročito su glasni oni za kojima motika i dan-danas plače, a najglasniji Gargamel lično. Brane je rijetki a, gle čuda, njene kolege i njen Sindikat, uglavnom ćute. Jer, eto, učiteljica Rada se „drznula“ da u školu „prizove“ trobojku. A prizvala ju je jer je na to bavezuje UČITELJICA NAD UČITELJICAMA – ISTORIJA. Ona koju bi „otac nacije“, sa sve Rankom i Gargijem, da siluju i prekroje.
Učiteljice Rado, nijesmo se nikada sreli, ali poznajem Vas. Poznajem, jer Vi ste UČITELJICA. Ona moja, ona iz Vitove pjesme, ona koja se pamti doživotno. I, mada nijesam ni V od Vita, ne zamjerite na ovom „pismu kasnom“:
„Sve će ovo, Rado, pokriti snegovi beli,
Obrisati tragove srama a sačuvati Tvoje,
Kojima hodiš tamo gjde mnogi nisu smeli
Paleći očima vedrim nebo u tri boje“.
S dubokim divljenjem i poštovanjem,
Vaš „đak“,
Emilo Labudović
