(INTERVJU) Igor Rems: "Moja stranka je - moj jezik, oko toga nema kompromisa!"

U Bonu, u Njemačkoj, za večeras je zakazana izložba slika istaknutog  umjetnika iz Bara, akademika Igora Remsa. Tim ali i drugim povodima razgovarali smo sa važenim sugrađaninom čije stvaralaštvo je prepoznato širom svijeta.

B.P:  Gospodine Rems, u susret Vašoj izložbi slika u Bonu, recite čitaocima "Barskog portala" nešto više o samom događaju i onome što ćete tamo predstaviti.

Za ovu izložbu bilo je potrebno da čekam pune četri godine... S obzirom da će ovo biti i moja posljednja samostalna izložba u Njemačkoj, vredjelo je čekati. Kažem poslednja jer vrijeme prolazi nevjerovatnom brzinom.

I sada sebe vidim na početku sa ugljenom i grafitnom olovkom kako pravim prve crteže i kako je sve krenulo... Ali kao i svako drugo ljudsko biće osjećam sve ono što godine donose. Prvi put se zapitate dok izvlačite neku rafiniranu liniju a ne ide baš kako ste zamislili, šta je sa mojim očima? To tako dolazi, a onda primjećujete da prsti nisu mirni, dostojanstveni u izvođenju zadatog, da ruka nema onu raniju mirnoću, mekotu...i da skratim, svjesni ste šta to znači. 

Slikar Klod Mone živio je dugo, mislim da je umro 1926. godine, u dubokoj starosti. Ali i dalje je slikao iako je bio skoro slijep. Njegove posljednje slike su zapravo apstraktni impresionizam... Napraviću jednu malu digresiju u slavu umjetnosti jer uz Van Goga i Klimta jedan je od mojih najomiljenih slikara. Naime, prije nekih 20 godina u Njemačkoj je bila retrospektiva Kloda Monea, ravno 100 izloženih eksponata. Otišao sam na izložbu jer nisam htio sebi da dopustim da ne prisustvujem jednom takvom duhovnom zadovoljstvu. Ulazite u muzej gdje je bila izložba, ne sjećam se na kojem spratu i čim uđete lijevo ulazite u jednu veliku ovalnu, polukružnu, prostoriju u kojoj su bile izložene slike iz opusa Lokvanji. To su slike najvećih formata spojenih u jedan. U sredini prostorije nalazi se klupica na kojoj može da sjedne par ljudi. Sjeo sam i gledao. Svjetlo odrađeno na visokom profesionalnom nivou. Čini vam se kao da čunom prolazite kroz sve te islikane predjele... Zatim idete u sljedeću prostoriju koja vam je na desno. Iz te velike prostorije ulazite u sljedeću i kada se okrenete na desno ta velika prostorija, proteže se kroz još dvije-tri prostorije, i na dnu završne prostorije ugladate sliku, postavljenu po sredini, zbog koje se u trenutku smrznete. Opčinjen gledam i ne vjerujem. Slika, ne velikog formata, možda 90x70, obrisi Venecije, more kao da zapljuskuje kej, sve treperi, diše, pitate se da li je to od svijetla, sjenki, ljudi... I onda krećem ka slici. Dolazim do mjesta na kojem je pristup ograničen i gledam sliku. U trenutku pomislim da bi to mogao da odradi svaki osnovac! Da, vjerovatno tehnički... I u tih 20-30 koraka do slike shvatio sam šta je suština umjetnosti, šta je genijalnost!

Umjetnost je i kako postaviti izložbu. Čovjek koji je postavljao izložbu bio je svjestan, „kakva je to slika“. On je uvidio svu suštinu njene ljepote, lepršavosti, vidio je sliku koja diše. Da je slika postavljena na bilo kojem zidu lijevo ili desno, sva njena magičnost i ljepota bili bi nevidljivi...D, da, to je nevjerovatno, očaravajuće, jedinstveno!

Na ovoj izložbi biće izložena 44 moja rada: od ugljena i grafitne olovke, preko pastela, akvarela, akrila do ulja! Zapravo mu to dođe kao neka retrospektiva, vremoplov, povratak u prošlpst, što da ne!

B.P: Kakva su Vaša iskustva sa vaših ranijih izložbi u Njemačkoj? Koja Vam je izložba ostala u sjećanju. Da li su ljudi komunikativni, da li vole da pitaju, razgovaraju?

I.R: Ako bih se usudio da izdvojim neku od izložbi to bi bila izložba u jednom malom gradiću po imenu Monhajm, pitoreskom, na obali Rajne, u jednom utvrđenju, bolje reći u jednoj kuli, gdje sam izlagao na tri nivoa. Savršeno organizovana izložba uz muziku grupe Duo de Cologne, zatim sam u sklopu izložbe poslije dvije nedjelje imao prezentaciju književnog stvaralaštva gdje je govorila jedna njemačka književna kritičarka o domenu mog književnog rada, uz pratnju renomirane mađarske pijanistkinje...

Bio sam zamoljen da držim časove slikarstva od nekoliko ljudi, neki su tražili da im kopiram slike Pikasa, Van Goga, Klod Monea, Tarkaja, Alenbaha ako se ne varam.....Jedno neverovatno, lijepo i pozitivno, iskustvo!

B.P: Da li je teško biti istovremeno slikar i pjesnik, budući da Vi objedinjujete, veoma efektno, te dvije vrste umjetnosti ?

Imao sam tu sreću da me Svevišnji dodirnuo sa obje ruke. Dao mi je mogućnost, uz rad koji je neophodan, da pokažem šta mogu. Možda sam bio i lijen ali ako nemate svoj sopstveni atelje, vjerujte mi da je zaista teško. Nekako u početku  prelazite preko svega, kasnije, stvari koje vam prije nisu smetale, smetaju. Što se tiče poezije, tu je ipak neka druga priča. Eto, mislio sam da će moja poslednja knjiga "U Znoju Tišine - ili Pesme iz Karantina" biti moja poslednja poetska knjiga, da je moja motivacija posustala ali pjesme su nepredvidive, bljesnu... I, ne mogu da odolim da ih ne uhvatim dok su još u letu, tople. Da, tu sa godinama dolazi i ono pitanje - koje pretpostavljam svako sebi u određenom trenutku postavi - pitanje Smisla...

B.P: Sudeći po nagradama i pažnji koju zavređujete, reklo bi se da ste bolje primijećeni na Zapadu nego u rodnom Baru i Crnoj Gori.. Može li se taj odnos pripisati tome što kroz svoje stvaralaštvo afirmišete često tradicionalne i istorijske vrijednosti Crne Gore i naroda kome pripadate?

I.R: Zašto samo na Zapadu? I na Istoku, samo ovde NE! U Ukrajini, 2017-e, na predlog njihovog Ministarstva prosvete moja pesma "Jelena" objavljena  u školskom udžbeniku za sedmi razred osnovne škole. Moje pesme objavljene su u najznačajnijim knjižnjvnim listovima, takođe i antologijama, u Poljskoj, Ukrajini, Rumuniji...Lijepo priznanje, iako neće i ne žele da ga vide.

Ova tragična raspolućenost naroda koja je više nego primjetna, iako vam se čini da sve funkcioniše normalno, u suštini to je jedan običan privid, da se ne lažemo i stavljamo glavu u pijesak!

Tamo gdje se jedan cio narod marginalizuje slobodno možete da govorite o mekom fašizmu, segregaciji i tako se odnose prema svima koji ne pripadaju njihovim političkim strankama i ne dijele njihovo mišljenje. Nisam član nijedne stranke, ali pripadam jednoj neopozivo i u potpunosti - a to je moj Jezik. Tu sam beskompromisni borac, tako da  njihov bojkot, ne samo što mi izaziva gađenje nego me učšršćuje u uvjerenju da Slobodu vam niko neće dati ako je sami ne osvojite. Njihova oholost, brutalnost mahinacije na koje su spremni, represija, laž i na kraju kao kruna svega mržnja - sve je to alat u  polju zastrašivanja koji godinama izvode a ovaj narod trpi. I to akumulirano nezadovoljstvo, ta negativna energija su  pretpostavke da je u ovako maloj i nesrećnoj zemlji zapravo sve moguće.

B.P: Imate li nekad osjećaj da ste se bilo čime zamjerili čelnicima Bara i posebno - ovdašnjim rukovodiocima čija je obaveza da brinu o kulturi u gradu?

I.R: Smijeh... Znate, g-dine Jovanoviću, mi se i ne poznajemo. Prvo generacijski smo udaljeni, naši vrednosnokvalitativni sistemi se ne poklapaju. Mi pripadamo različitim svjetovima. Nekome je sve: moć, vlast,novac... Neko gradi svoj duhovni svijet u kome nalazi utočište i mir. U Baru kao i svaki drugi Baranin plaćam porez i kao svaki drugi građanin imam prava da tražim na osnovu rezultata ono što je normalno u svijetu. U svijetu kojeg su im, inače, puna usta. Dodijeljene dvije književne nagrade ovog ljeta u Anciju (Italija) i to na 80 godina oslobođenja grada od fašizma, nisu bile dovoljne ni da pokrenu ustajalost palanačkog razmišljanja. Dodjela nagrade je bila 22. juna, Ministarstvo kulture mi je odgovorilo  24. juna poslije mesec i po dana od podnošenja zahtjeva, a predsjednik Opštine je imao važnija posla... E to je ta nepremostiva razlika, i On da bude čovjek mora još da raste!

Kako oni mogu da brinu o kulturi u gradu u kojem im smeta Srpski jezik, Ćirilica, ekavica? Ali paradoksalno to im ne smeta kada "uvoze" iz Srbije! Smeta im domaće...

B.P: Može li se reći da Crna Gora uprkos političkim promjena koje su se desile prije četiri godine ipak nije raskrstila sa obračunima na ideološkim osnovama, što se naročito odražava na kulturu i obrazovanje kao posebno osjetljive segmente društva?

I.R: Ništa se nije promijenilo: ovo je okupirana zemlja, preorana nemoralom, sitnosopstveničkim intereseima, retorikom koja otvara put da se međusobno pokoljemo! I tome nema kraja! Država koja imitira stvarnost, koju pola stanovništva ne doživljava svojom, ovakva kakva je, odrođena, koja poništava sopstvenu istoriju, sve vrijednosti po vertikali od mita preko tradicije do oslobodilačkih ratova - jedno je umetnuto strano tijelo u nacionalnom habitusu, gdje se po mišljenje ide u strane ambasade, savija kičma do gadljivosti. Gdje se ništa ne radi da se, napokon, izvedu krivci, zločinci, za 30 godina stradanja, pljačke, rasprodaje, toliko neriješenih ubistava, devastacije svih urbanih sredina...

Pogledajte samo Bar - Zeleni Pojas, zaštićena zona, ekološka država i sve će vam biti jasno o kakvim razbojnicima se tu radi! Samo se ćutke prelazi preko svega, gurne pod tepih i da budem iskren, potpuno iskren: imam osjećaj da nema te stranke koja bi sve ovo izvela na čistac! Obesmislili su sve.Toliko je tu prljavštine i gliba, laži, zamajavanje i slatke retorike da svako ko može bježi glavom bez obzira! U takvoj nesrećnoj zemlji da li možemo da govorimo o kulturi i obrazovanju? Čijoj kulturi? Uvoznoj, ne prepoznajući sopstveno tijelo!I nju su podijelili! Čije obrazovanje koje je srozano da više i ne postoji? Ko nam piše udžbenike, ko su recenzenti? Američka ambasadorka?

Posljednji neka ugasi svijetlo!

Razgovarao: 

Milenko Jovanović