Od kolijevke u Brezi, preko Bijelog Polja, Toronta, Beograda i Bara, jedreći korablima svojih dvadesetak knjiga ćudljivim morem poezije, nakon sedamdeset jednu godinu zemaljskog života, Ranko Radojičin Radović stigao je do groba u Đapanovom Grobu.
Pred arčenjem bescjen blaga jezika u svakodnevnoj komunikaciji i ispraznim razgovorima, uzmakao je na drugu stranu zemljinog šara, kao u planinu u kojoj su mu potekli izvori svježih riječi koje je, kao dohranu stajaćoj vodi, utočio u srpski jezik, kroz vjekove ropstva srpskog naroda ušporkan mnoštvom tuđizama, ponajviše turcizama, a u ovo vrijeme sasvim zagađen, pa i zatrovan anglicizmima i instant komunikacijom na društvenim mrežama.
Sa Rankovim riječima nanizanim u stihove, uvrštene u četrdesetak antologija i izbora poezije, koji su ga zakitili mnoštvom književnih priznanja, pa i ordena, ponajviše u Rusiji i Srbiji, porvali su se i ruski, engleski, španski, francuski, njemački, švedski, poljski, makedonski, bjeloruski, azerbejdžanski, turski i grčki jezik.
Kroz Milton i Moraču, vladiku Georgija i svog rođaka Mitropolita Amfilohija, na čiji četrnaesti rođendan se rodio, iz majke iselio, zavolio je Hrista, u svome srcu mu savio stanište, Hristanište, kao prevodnicu od mladalačkog i putenog do zrelog i uzvišenog, od ljubavnog do duhovnog stiha.
Kada su bombe novopaganskog Zapada, pa i njegovog prekookeanskog staništa, smrću zasule srpski narod, progovorio je duhom Mihaila Pupina i svetog vladike Nikolaja Velimirovića, a kada je to isto zlo, drljevićko-štedimlijskim rukama Mila Đukanovića i njegovih plaćenika iz Luksemburga i slično, zabilo nož između Crne Gore i Srbije, poput srpskih dobrovoljaca balkanskih i Velikog rata iz Amerike, o svom brašnjeniku je došao u Bijelo Polje da se usprotivi.
Nebom udešeno, ostala mu je neobjavljena zbirka „Na svitku neba“. Sada je dopisuje na svitku Neba.
Protojerej Jovan Plamenac
https://www.youtube.com/watch?v=ROsDuM5bLbA
