Iz istorije Bara: Sveti Sava veoma poštovan u Šestanima
Duhovno bogatstvo jednog naroda ogleda se i u njegovoj sposobnosti da sakupi i od zaborava sačuva predanja i uspomene vezane za njegovo porijeklo i postojanje.
Doprinos takvim naporima je i književna crtica pod nazivom „Savina Neđelja“- u podnaslovu „Zavjetni post Šestana,“ čiji je autor (počivši) Baranin, Petar Peko Šoć.
Pored tematskog značaja- priča u čijoj je osnovi svetiteljska misija Svetog Save, ima i dublji značaj misaonog karaktera. Ona je svjedočanstvo o boravku Nemanjića na ovim prostorima; o krajevima kuda je hodio i koje je obilazio duhovni otac srpskog naroda.
Šestani su dio barske opštine, koje pripada Krajini i gravitira na Skadarskom jezeru, nastanjeno albanskim stanovništvom- katoličke vjeroispovijesti.
Ono što priči daje posebno zanimljivu notu je da i danas među Šestanima ima onih koji poste Savinu Neđelju. O nastanku i korjenima priče njen autor, Peko Šoć, je za radio Svetigora ranije izjavio: „Još kao desetogodišnji dječak čuo sam za ovo predanje. Slušao sam ga od ljudi iz tog kraja, koji su putem preko Bijele Skale u podnožju planine Rumija dolazili i vraćali se iz Starog Bara ka Šestanima. Odmarajući se pored hladne izvorske vode, putnici- namjernici su nerijetko kazivali priče i legende o prošlim vremenima. Jedna od njih je i priča o Svetom Savi u Šestanima. Sjećam se da su moje komšije u Brbotu - to je naselje iznad Starog Bara gdje sam nekada živio - koje su se tu naselile iz Šestana postile „Savinu neđelju.
I danas mnogi Šestani održavaju taj zavjet, što svjedoči o prisustvu i misiji Svetog Save na ovim prostorima. Vjekovima traje narodno pamćenje i svijest. Odlučio sam da ovo predanje uobličim u prikladnu formu , sačuvam ga od zaborava i ostavim za sjećanja“, kazao je svojevremeno ugledni Baranin, Peko Šoć.
SAVINA NEđELJA
- Zavjetni post Šestana-
Te godine zla kob zadesi sela i zaseoke na padinama planine Rumija prema jezeru. Ljetnje žege sagoreše goru i zemlju. Klonulo lišće opade. Spržena zemlja u prah pretvorena. Užareno vatrom sunca, kamenje ispuca. Bunari vodom presahli. Stoka pobiješnjela od žeđi tumara planinom. Zadah leševa sve zakužio. Lešinari piruju. Naiđe strašna bolest. I bi pomor veliki. Ljudi su umirali u kućama, po putevima, u planini. Smrt je svuda stizala. Nema ko koga da zakopa. Crkvena zvova umukla. Stoku što se nađe u oborima nema ko da pusti. Beznadno bleje ovce, muče krave. Jenjava lavež pasa i rzanje mazgi. Sudnji dan stiže kuću po kuću sve do Marstijepovića u Šestanima.
Božjom promišlju Sveti Sava, koji prolazaše ovim krajem, tu bješe zastao da predahne. Ono malo čeljadi što još životi, priđe mu vapijući za pomoć. Sveti Sava podiže ruke i glavu k nebu govoreći:
„Bože, pomiluj i spasi narod ovaj“, a zatim udari šakom po kamenu što bješe pred njim i reče: „Stani, poharo prokleta, dovdje dođe i nikud dalje, ovdje presahni“!
Nadviše se oblaci, prikloniše sunce, i sitna ljetnja kiša poče da pada. Svježinom zali obamrlo rastinje. Rashladi zemlju i kamenje. Nadođe voda u bunarima. Preteklo zakovrdžavo lišće se okrijepi. Spečena zemlja se nadoji i raskravi, pohitaše zelene mladice. Ljudi što preživješe uspraviše se. ču se javka živog što odolje pustoši. Pijetli zapjevaše. Ptice se cvrkutom vinuše nebom, crkvena zvona zazvoniše. Oživoti se ovaj kraj. Sveti Sava završi molitvu i nastavi svoj svetiteljski put. Blagodarni i bogoljubivi narod Šestana zavjetova se da nedjelju o Savindanu posti za vječnu hvalu i slavu svetitelju-spasiocu.
Na kamenu osta šaka Svetog Save, a u narodu zavjetni post „ Savina Neđelja“.
(Izvor: Fejsbuk stranica ŠESTANI)
