OVAKO JE GOVORIO KRALJ NIKOLA: "Crna Gora i Srbija su dvije srpske kraljevine..."
Nakon okončanja kratkotrajnog Drugog balkanskog rata — u osnovi produžetka Prvog, a izazvanog time što su Velike sile oduzele Srbiji izlaz na Jadransko more u oblastima uglavnom naseljenim albanskim plemenima, što je ovu primorala da gubitak kompenzuje u Makedoniji koja je po predratnom srpsko-bugarskom sporazumu trebalo da pripadne Bugarskoj — pristupilo se pregovorima o razgraničenju na novim, bivšim otomanskim teritorijama.
Kraljevina Srbija je skoro udvostručila svoje zemljište, a broj stanovnika uvećala za oko trećinu. Kraljevina Crna Gora, koja nije imala takav manevarski prostor a ni mogućnosti, da učini bilo šta slično, računala je na dobru volju Srbije u pogledu raspodele oblasti bivšeg Novopazarskog sandžaka i Metohije.
Dobro je računala. Pregovori u Beogradu vođeni su bez tenzija, bez sporenja, u bratskoj i prijateljskoj atmosferi, i rezultovali su sporazumom: Srbija je Crnoj Gori dala ono što je Crna Gora htela pa su tako u njen sastav ušli Pljevlje, Bijelo Polje, Rožaje, Gusinje, Plav, Đakovica, Istok, Peć i — a to je bilo jako važno kralju Nikoli — manastir Visoki Dečani.
Novembra meseca 1913. godine kralj Nikola I od Crne Gore na Cetinju se sa balkona svog Palaca (kako su ondašnji Crnogorci zvali kraljevski dvorac) obraća okupljenom narodu i donosi sledeću proklamaciju:
"Hvala Bogu i pregalaštvu savezničkih vojska, na Balkanu je stvoreno novo bolje i srećnije stanje. Balkanski narodi oslobođeni su ropstva i našli su se u kolu svoje braće i plemenika. Hrabre vojske dvije Srpske Kraljevine — Crne Gore i Srbije — u junačkom poletu srušile su pregradu, koja nas vjekovima razdvajaše, i bratskim zagrljajem na Pljevljima, kod Sjenice i na Đakovici objavile celom svijetu, da je Srpstvo na jugoistoku Balkana oslobođeno.
Tako zagrljene srpske vojske branile su i odbranile srpske tekovine u Maćedoniji od nelojalnih prohtjeva našeg četvrtog saveznika — Bugarske, kao i naše stare pune slave i veličine spomenike u Staroj Srbiji od najezde zavedenih Arnauta.
Poslije svega toga — poslije pune godine borbe i junačkih podviga srpskih — pristupilo se je razgraničenju među dvjema Srpskim Kraljevinama, koje je sada bratskim sporazumom dovršeno, te ovim proglašavam prisajedinjenje Kraljevini Crnoj Gori svih osvojenih oblasti u granicama koje su određene:
- Prema Kraljevini Srbiji ugovorom od razgraničenju, zaključenom u Biogradu;
- Prema Arbaniji riješenjem Ambasadorske Konferencije u Londonu do konačnog razgraničenja, koje će izvršiti naročita komisija;
- Prema Bosni i Hercegovini dosadašnjom granicom.
Objavljujući ovaj radosni čin Mome dragom Narodu, dužnost nam je, da se na prvom mjestu s pijetetom poklonimo grobovima naših vitezova, koji krv svoju proliše i život svoj dadoše za braću svoju, i da odamo hvalu i priznanje preteklim našim herojima koji će, uvjereni smo, sa isto onoliko pregalaštva i požrtvovanja čuvati naše tekovine. Te tekovine i ako nijesu srazmjerne našim žrtvama, i ako smo morali napuštati naš starodrevni Skadar i zauzeto Primorje u interesu jevropskog mira, a pod pritiskom jevropskih sila, opet su znatne, da možemo s pouzdanjem vjerovati u sjajnu budućnost.
Budućnost naša od nas zavisi.
Potreban nam je složan rad i red.
Ja sam uvjeren, da će Moji novi podanici biti elemenat mira i rada i da će, prelazeći preko sviju zabluda i razdora, koje strana vladavina među njih unese, ruku pod ruku sa braćom iz starih granica Crne Gore biti nadahnuti jednom istom idejom — idejom sreće i veličine mile nam domovine Crne Gore.
Ja i Moja Vlada uložićemo sve svoje staranje, da im osiguramo ličnu i imovnu bezbjednost, dobro sudstvo, savremeno školstvo i stvorimo uslove bolje budućnosti po svim granama privrede.
Sloboda vjere i savjesti biće svakome najstrožije poštovana i čuvana. To im garantuju Moji lični osjećaji i tradicionalno načelo Mojega doma: "Brat je mio koje vjere bio".
Mojim podanicima rimokatolicima, pored duha široke vjerske snošljivosti, kojim je Crna Gora vazda prožeta, i Konkordat sa Sv. Rimskom Stolicom jamči potpunu slobodu savjesti. Oni će uz braću pravoslavnu i muslimane biti jak član narodne nam zajednice i osnov snage naše države.
Pripadnici Islama imaće u Meni i Mojim vlastima stalnu zaštitu. Oni će isto tako biti vjerni sinovi Otadžbine kao i branitelji svoje vjere.
Dok se zakonim putem uprava novih prisajedinjenih oblasti ne utvrdi, njima će se upravljati prema Mojim uredbama i riješenjima Moje Vlade o primjenjivanju pojedinih postojećih zakona.
Šaljući Moj Vladarski pozdrav svima Mojim milim podanicima, molim Svemogućega, da ih zakrili Svojom neizmjernom milošću.
Živjeli Moji dragi i vjerni podanici!
Nikola s. r.
Predsjednik Ministarskog Savjeta, Ministar Vojni General-ađutant, brigadir J. Vukotić s. r. — Ministar Unutrašnjih Djela Labud Gojnić s. r. — Ministar Finansija i Građevina R. Popović s. r. — Ministar Prosvjete i Crkvenih Poslova M. Mijušković s. r. — Ministar Pravde Ljub. A. Bakić s. r. — Ministar Inostranih Djela P. Plamenac s. r."
(Napomena: Skraćenica "s. r." znači "svojom rukom", odnosno, da se pomenuti svojom rukom potpisao.)
Dakle, šta je najkrupniji zaključak koji iz ovoga može da se iznese? Mislimo da je to sledeće: Crna Gora može biti nezavisna i bez negacije svog srpstva, srpskog identiteta i karaktera. Crna Gora treba da bude nezavisna kao što i jeste, ako Crna Gora to želi, a očito je da želi, ali to ne mora nužno da povuče ono što je trend poslednjih dvadesetak godina, da se poništava celokupna istorija i gradi nova, da se bude netrpeljiv prema srpskom predznaku prošlosti.
(Telegraf, Arhiva)
