Pazi, snima se: Crna Gora kao rijaliti bez kamere – ko su „petorica“ i šta još nije pušteno?

Crna Gora je ušla u fazu u kojoj više niko nikome ne gleda u oči duže od nekoliko sekundi. Ne zato što smo postali učtiviji, već zato što svako sumnja da je nečije ime već negdje snimljeno, sačuvano, arhivirano – za puštanje „kad zatreba“.

Nakon afere i skandala u čijem su središtu bili sada već bivši visoki državni funkcioneri Mirjana Pajković i Dejan Vukšić, država nije ušla u institucionalno pročišćenje, nego u institucionalnu paranoju. Umjesto odgovora – licitacije. Umjesto istraga – pretpostavke. Umjesto morala – kalkulacije.

Javno se govori o „privatnim odnosima“, a poluglasno o kabinetima, službenim prostorijama, mjerama tajnog nadzora, snimcima koji nisu snimani telefonom, nego sistemom. I upravo tu počinje ono što vlast pokušava da uguši: strah da je intimno postalo državno, a državno – ucjenjivo.

Po društvenim mrežama već danima kruže priče koje niko zvanično ne demantuje. Ne zato što su istinite, nego zato što su previše opasne da bi se demantovale. Priče o „hitnim medicinskim intervencijama“, o operacionim salama u koje se ulazi bez protokola, o nalazima koji su „korigovani“, „ublaženi“ ili potpuno prepisani da bi se sakrilo šta se zaista dogodilo i – ko je s kim bio, i ko je koga doveo u stanje koje se ne može objasniti padom niz stepenice.

Pominju se i imena. Mada ima još mnogo nepoznatih. 

I onda je došao Milan Knežević i izgovorio ono što je mnogima već danima stajalo u grlu.

„Vlada Crne Gore liči na rijaliti i ono čemu smo svjedočili u ranijim rijalitijima – ko je sa kim ljubovao i ispijao kafe – sada imamo priliku da gledamo u Vladi, uz zloupotrebe službenog položaja, kabineta i ANB-a. Snimci koji se objavljuju govore o dijagnozi koja postoji u državi, a to je – raspad.“
Ovo više nije dosjetka. Ovo je dijagnoza.

Knežević nije stao tu. Izgovorio je rečenicu nakon koje je u mnogim stanovima zavladala tišina, a u pojedinim kabinetima – panika:

„Ako nešto bude srušilo ovu Vladu, vjerujte, to će možda biti neki novi eksplicitni snimci sadašnjih i bivših ministara.“

A onda i ključna rečenica – ona zbog koje se ne spava:

„Znam sigurno da makar pet ministara treba da drhte u slučaju pojavljivanja snimaka. Ne želim da govorim koji su to. Ja znam da nisam.“
Od tog trenutka, Crna Gora više ne broji ministarstva, nego potencijalne žrtve objavljivanja. Svako gleda ko je nervozniji nego inače. Ko je naglo postao pobožan. Ko je počeo da napada medije. Ko govori o „tabloidima“, a ko o „dubokoj državi“.

I kao da sve to nije dovoljno, Knežević otvara i najopasniju moguću temu:

„Ako imate mjere tajnog nadzora, ako ozvučavate stanove i snimate ljude iz Vlade – a ja sam protiv toga da se snima bilo ko – onda je jasno da ova afera mora dobiti institucionalni epilog.“

Jer ako je istina da su neki snimci nastali uz znanje ili učešće službi, onda više nije riječ o skandalu, nego o paradržavnom mehanizmu kontrole, ucjene i disciplinovanja. O sistemu u kojem se funkcija ne gubi zbog nesposobnosti, već zbog toga što je neko „pušten“.

Zato danas u Crnoj Gori nije najvažnije pitanje ko je šta radio, nego - Ko snima, ko drži snimke, i ko je na redu. I najopasnije od svega -  šta još nije pušteno?

Jer u zemlji u kojoj se dobar dio vlasti pretvorio u rijaliti bez kamere, publika zna jedino da najgori dio emisije uvijek ide tek poslije ponoći.