Iz barske crkve - kapele podignute u čast Svetog Petra Lovćenskog Tajnovidca, odjeknula je besjeda protojereja-stavrofora Slobodana Zekovića — glas snažniji od trube, a topliji od svake molitve. Sa oltara sabraćanja i zavjeta, Zekovićeve riječi probile su zidove zaborava, prolomile se kroz vjekovnu maglu nerazumijevanja i zaparale nebo nad Lovćenom. Njegov glas bio je glas savjesti — glas koji podsjeća, poziva i opominje.
„Nije čudo,“ reče on, „što je naš blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, po ko zna koji put iščitavajući nadahnuta djela Svetog Petra Lovćenskog Tajnovidca, pokrenuo inicijativu da on bude upisan u diptihe svetih.“ Ta inicijativa nije bila puki simbolički čin, već plod dubokog uvida u duhovnu vertikalu koju je Njegoš ostavio narodu — vertikalu koja ide od Lovćena do neba, a vraća se kao blagoslov narodu koji je umio lice u istini i vjeri.
I u tom duhu, hram u kome se Zeković obratio sabranom narodu, prvi je podignut u čast „novojavljenog i novoproslavljenog Svetog Petra Lovćenskog Tajnovidca“.
Dok se čeka odluka Sabora o datumu njegovog praznovanja, ovaj narod ga već slavi — srcem, djelom i molitvom. Sjećajući se svečanog osvećenja kapele koja se nalazi i porti Sabornog hrama Sv. Jovana Vladimira 2017. godine, koje je predvodio blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, sveštenik Zeković nas je podsjetio da je podizanje ovog i sličnih hramova po uzoru na Njegoševu kapelu siguran znak da će i ta svetinja na Lovćenu biti obnovljena. „Da će svete mošti Petra Lovćenskog Tajnovidca u toj obnovljenoj svetinji opet naći mira i spokoja. I da će odatle blagosiljati rod naš, Crnu Goru i cijelo sveukupno srpstvo i sve pravoslavne hrišćane u cijeloj vaseljeni.“
Ove godine obilježavamo i veliki jubilej — 100 godina od poslednje obnove Njegoševe kapele, koju je 1925. godine obnovio kralj Aleksandar Karađorđević, po blagoslovu mitropolita, a kasnije patrijarha Gavrila Dožića. „Obnovio oskrnavljenu i porušenu Lovćensku kapelu i u nju su ponovo vraćene i položene Negoševe svete mošti.“ Tada je učinjeno po pravdi i po zavjetu. Sada čekamo novu pravdu. Novo pokajanje. Novu obnovu.
„Daće Bog,“ dodao je prota, „i molimo se za taj dan, i svi ga željno iščekujemo, da se ponovo oskrnavljeni oltar obnovi na Lovćenu, jer će to biti siguran znak duhovne obnove i vaskrsenja Crne Gore i cijelokupnog našega naroda. Daj Bože da se udostojimo da dočekamo taj dan. Ako ne mi, dočekaće ga sigurno naša djeca i naši unuci.“
I tu leži suština svega: obnova kapele nije samo graditeljski poduhvat — ona je izraz kolektivnog pokajanja. Njegoš je prokleo ako mu se ne ispuni poslednja volja. I mi već živimo posljedice tog prokletstva. Podjele, mržnje, i duhovna konfuzija — sve su to plodovi gaženja nad zavjetom najvećeg Petra. A ako tome dodamo i prokletstvo Svetog Petra Cetinjskog, koji je rekao da će meso živo otpadati od svih koji se okrenu od Rusije, onda se pred nama otvara slika jedne Crne Gore koja je na tren bila zaboravila svoje temelje.
Ali i u tom mraku postoji svjetlost. Sadašnja vlast nema izgovore. Ne smije biti u stroju onih koji su odbacili srpstvo, Petroviće, Rusiju i zavjete predaka. Ako imaju išta istorijski i moralno zdravo u sebi, onda moraju biti prvi koji će stati za obnovu kapele — ne radi politike, već radi pomirenja, spasenja i dostojanstva.
Obnova kapele je ispit. Za narod. Za vlast. Za budućnost. A kad ta kapela ponovo osvane na Lovćenu — nebo nad Crnom Gorom će se otvoriti, a narod će ponovo osjetiti da je na pravom putu. To će biti vaskrsenje istine, vjere i naroda.
I tada će Sveti Petar Lovćenski Tajnovidac, iz obnovljenog hrama na vrhu svoje planine, opet blagosiljati sve nas — od mora do Save, od Vardara do Lovćena, i preko svih krajeva pravoslavne vaseljene.
M. Dedić
