PRIREDIO: Igor Rems
Tantum possumus quantum scimus
Prof. Relja Novaković piše protiv mišljenja da su Srbi na područje Laba došli tek u VI ili VII veku navodeći kontroverznog Konstatina Porfirogenita koji piše da su tamo Sloveni još od „početka“, odnosno, neodređeno dugo što potvrđuju i mnogi zapadni autori i zašto ne bi verovali da su Srbi tamo živeli toliko dugo da niko nije u stanju da tu dužinu bliže iskaže.
Ako Nemci priznaju da je Berlin u prošlosti bio neorganizovana naseobina Varvarskih plemena čija starina doseže i do 2800 godina pre Hrista ( najčešći naziv u njihovim istorijskim knjigama za Slovene (Srbe), mada ih često nazivaju i Vendi, Veni, Veneti) onda nije logično da su Sloveni, odnosno Srbi, danas znani kao Lužički Srbi, doseljeni na području reke Lab u šestom ili sedmom veku.Šta kažu Nemci o Berlinu:
Iako su državni arheolozi pronašli hrastove grede na Petriplatcu 2008. godine koje verovatno datiraju iz 1183. godine, grad Berlin je zvanično osnovan 1237. godine.
Engleska vikipedija daje malo više informacija nego nemačka što je za mene zaista neobično! Iako sam se trudio da nađem na nemačkom jeziku, možda negde i ima ali sigurno ne na nekoliko prvih stranica pretraživača stičem utisak da Nemci, oficijelno, o tome ne žele ništa da se zna (preporučujem ko želi više neka pretražuje-autor)..
Najstariji ljudski tragovi, uglavnom vrhovi strela, na području kasnijeg Berlina datiraju se u 9. milenijum pre nove ere što je u korespodenciji Porfirogenita koji kaže da su Srbi naseljavali te predele odvajkada od iskona- prim. autora).. Tokom neolita na ovom području postojao je veliki broj sela. Tokom bronzanog doba pripadao je LUŽIČKOJ KULTURI. Za vreme oko 500. godine pre nove ere prisustvo germanskih plemena se prvi put može dokazati u vidu niza sela u višim predelima današnjeg Berlina. Nakon što su Semnoni otišli oko 200. godine nove ere, usledili su Burgundi. Veliki deo germanskih plemena napustio je region oko 500. godine nove ere.
Lužički Srbi (Sorbi) su se naselili u delovima današnje Nemačke, Poljske i Češke mnogo ranije od ostalih srpskih i slovenskih plemena, verovatno pre 14. veka pre nove ere. U 6. veku su se naselili u oblasti između reka Sala i Labe, zatim Spree i Neise. Zauzeli su oblast između reka Odre, Bobre i Kvise na zapadu i Sale i Labe na istoku; ovde je i teritorija Bele Srbije sa oblašću kod Bralina (Berlin). Stari srpski naziv za Berlin bio je Brlo (vrsta riblje zamke, vrša). U istoriji Franaka se pominje srpski narod (Surben), knez Dervan i kraljevina Samo, dok anali franačkog kraljevstva govore o kralju Srba – Miliduhu, koji je poginuo u bici sa Francima 806. godine: „Miloduh, knez od Sklavina, poginuo je, kaže se da je Ajnhardov kralj Sklavi: U franačkim analima pominje se i istorija nepoznatog srpskog vojskovođe Tungle, koji se istakao svojom vojničkom veštinom.
Uslovno, Lužički Srbi se dele na osam plemena: Dalemnici (Glomaci), Lužički Srbi, Milčani (Tisani), Suslovi, Koledići, Ćirmunti, Žitištani i dve grupe: Gornje i Donje Srbe, u zavisnosti od toga gde se nalaze njihovi gradovi i naselja. Dalemniks ili Glomaci se nalaze na Elbi. Titmar beleži: „Pokrajina Daelemnika, koje mi Sloveni zovemo, je Glomačani. Glomačane sa Balkana nazivamo Glamočancima (područje u Hercegovini). Guduščani se pominju u franačkim analima za 819. godinu sa svojim knezom Bornom: „Borno, knez Dalmacije i Librunije“ i „Svi Guduščani su bili pod Borninovom vlašću“.
U Ajnhardovim analima za 818. godinu piše: „Ovde su bili izaslanici i drugi narodi (kada je car Franka stigao u Herstal na sastanak sa njima), naime Bodriči, Borno, knez Guduščana i Timočani, koji su nedavno napustili savez sa Bugarima. U isto vreme ovde su bili i ambasadori kneza Donje Panonije Ljudevita. Citat je skoro identičan onom iz Franačkih anala. Zbog usluga učinjenih Luju Pobožnom, Borno tokom svoje vladavine 820. Dobio je Liburniju i potom svojoj tituli kralja Dalmacije dodao ime Liburnija.
Lužički Srbi se prvi put pominju 804. godine. kada je u bici sa Francima koji su napali Srbe gde je knez Samel pobeđen. Kao zalog budućeg mira, morao je dati svoja dva sina za taoce. Hronika saksonskih ratova Vidukinda od Korbeja govori o padu Glomačana pod nemačku tiraniju kada je Gana, njihova prestonica, pala 929. godine: «Gana je bila opsednuta dvadeset dana i nije se mogla lako osvojiti. A kada je grad pao i vojskovođa poginuo, ostali su, kao i svi odrasli, osim devojaka, poklani. Cela zemlja je tada bila svedok propasti Dalemaca pošto su njihovi gradovi i sela bili uništeni.
Sledećih trideset godina Nemci su se suočavali sa ogorčenim otporom, ali su brojniji na kraju osvojili srpsku zemlju. Nepar 1031. Počinje sila hristijanizacije i germanizacije (romanizacije), na koju se i danas oslanjaju. Svoju samostalnost i običaje uspeli su da očuvaju kroz razne kulturne i folklorne organizacije. U Nemačkoj su uspeli da dobiju status nacionalne manjine. Milčani (Tišani, Tihiči) su naselili oblast u blizini izvora reka Spree i Nise. Prema beleškama bavarskog geografa, u 9-om veku je postojalo 30 velikih gradova, među kojima su bili važni trgovački centri poput Budišina (danas Baucen) i Grlice. Pleme Koledci (Koledići) pominje se u letopisu Bertinijana: „Koledići su Srbi“. Od 10. veka, posle nemačkog genocida, oni su potpuno apsorbovani; Ista tužna sudbina zadesila je i Ćirmunte i Žitičane (Žutiči, naziv po boji žita), čija su plodna zemlja, bogata sela i gradovi, prvo temeljno opljačkani, a zatim spaljeni do temelja.
Oko 720. godine dva slovenska plemena, naselila su Berlinski region. Heveleri su se naselili kraj reke Hafel, sa njihovim glavnom naseobinom Brenaborom, kasnije nazvanim kao grad Brandeburg. Bliže reci Špreji, u današnjoj gradskoj varoši Kepenik, naselili su se Šprevani.
Heveleri su osnovali drugo mesto pored reke Hafel oko 750. godine. Ono je tada bilo najbliže današnjem Berlinu, i zvalo se Špandov (današnji Špandau). Špandau i Kepenik, zaštićeni zidinama oko 825 godine, su bile glavne naseobine sve do 11-og veka.
Pretpostavlja se da ime Berlin dolazi od polapske reči za močvaru.
Heraldičko obeležje plemića Brandenburga, bio je »grifon u propetom položaju«[2]. Inače, »propeti grifon« je srednjovekovno obeležje poslednjih severnih serbskih[3] zemalja: Vandalije[4] (Lužice[5]), Polablja[6] (u koje spada i oblast Meklenburga[7] i Brandenburga), Pomorja[8], Kašubije[9] i Borusije[10].
Stari Branibor (i područje današnjeg Berlina[11]) po prvi put u svojoj istoriji pada u ruke Nemaca (Germana) sa vojničkim porazom (1157) kneza Jakše od Kopanića[12] (iz serbskog[13] plemena Sprevljana[14]), a koji je prethodno preuzeo zemlju susednog serbskog plemena Haveljana[15] posle smrti, Pribislava[16] (1075-1150), njihovog poslednjeg kneza.
Na ovu istu zemlju je sam sebi dao pravo Albreht I - Medved[17] (1100-1170), grof od Anhalta[18] (vladao: 1123-1170), vojvoda Saksonije[19] (vladao: 1138-1142) i prvi markgorf Brandenburga (vladao: 1157-1170), tako da je bio neminovan sukob Serba i ovog istaknutog saksonskog plemića.
Severni Serbi su bili poraženi u ovom ratu.
[1] Serb. Branibor, ili nem. Brandenburg.ZA ONE KOJE VIŠE INTERESUJE, NAPRAVIĆU SAMO JEDNU PARALELU, KADA SAM BIO U RUMUNIJI IŠLI SMO DA OBIĐEMO ČUVENU TVRĐAVU Vlada Tepeša (rum. Cepeš, inače poznat kao Vlad drakula) koja se zvala Bran!
[2] Eng. Griffin rampant.
[3] Grč. Σέρβοι, lat. Sorabi / Serbi (Servi), nem. Sorben / Serben, ili eng. Sorbs / Serbs, odnosno gornjeluž.-serb. Serbja, ili donjeluž.-serb. Serby.
[4] Lat. Wandalia (Vandaliæ). Pod ovim imenom krije se zemlja Vandala (Venda).
[5] Lat. Lusatia (Lusatiæ), nem. Lausitz, ili eng. Lusatia.
[6] Nem. Elbeland i češ. Polabí. Polablje je region u slivu reke Labe (nem. Elbe), na području današnje Nemačke i Češke. Nemačko Polablje je u antičko vreme i u srednjem veku bilo nastanjeno Polapskim Serbima.
[7] Nem. Herzogtum Mecklenburg.
[8] Lat. Pomerania (Pomeraniæ), ili nem. Pommern.
[9] Lat. Cassubiæ, kašub. Kaszëbë, polj. Kaszuby, ili nem. Kaschubien.( jedna divna šumovita oblast na severu Poljske koja izlazi na Baltik gde se nalazi i grad Rumia - prim.autora).
[10] Lat. Borussia (Pruthenia), ili nem. Preußen. Stara Borusija je obuhvatala današnju istočnu Nemačku, kao i današnju zapadnu, severozapadnu i severnu Poljsku, a do nemačke okupacije (u 13. veku), bila naseljena isključivo sa korpusom serbskih plemena.
[11] Nem. Berlin. Serbsko pleme Sprevljani je nastanjivalo nemačku prestonicu Berlin, a tamo se nalaze i dan-danas arheološki ostaci osam ( serbskih tvrđava. Na Skupštin Grada Berlina se sve do 14. veka govorilo serbskim jezikom (Oskar Schwebel: „Geschichte Der Stadt Berlin“; Berlin: Brachvogel & Ranft, 1888).
[12] Nem. Jacza von Köpenick.
[13] Herbert Ludat (1910-1993): „Legenden um Jaxa von Köpenick: Deutsche und slavische Fürsten im Kampf um Brandenburg in der Mitte des 12. Jahrhunderts“, Band 2 (Leipzig: Verlag von Solomon Hirzel, 1936, str. 13 i 34)
[14] Sprevani, ili Pšovani.
[15] Haveli, Havelanci, Stodorani, ili Stodoranci.
[16] Nem. Pribislaw-Heinrich. Pribislav, serbski knez iz plemena Haveljana prešao je u hrišćanstvo 1137. godine, tj. kršten je od strane nemačkog katoličkog sveštenstva, dobivši pri tom germansko ime – Hajnrih.
[17] Nem. Albrecht der Bär, ili Albrecht I. von Brandenburg,
[18] Nem. Anhalt.
[19] Nem. Sachsen.
[20] Nem. Heiliges Römisches Reich Deutscher Nation.
(Nastaviće se)