Bar prepoznao svoj književni dragulj: Vladimir Vujović održao veče koje će se pamtiti

Postoje književne večeri koje prođu sa posljednjim aplauzom, a postoje i one koje nastave da traju u čovjeku i kada se svjetla ugase, publika raziđe, a plato ispred Dvorca kralja Nikole ponovo utone u ljetnu noć.

Takva je bila sinoć i završnica književnog programa 39. „Barskog ljetopisa“, posvećena mladom barskom piscu Vladimiru Vujoviću i njegovom romanu „Razgovori s Vješticom“.

Bila je to noć u kojoj je Bar gledao svoga pisca – ne više samo kao mladog autora koji obećava, već kao čovjeka koji je, uprkos godinama, već ostavio ozbiljan trag u savremenoj književnosti.

Na platou ispred Dvorca kralja Nikole, pred brojnom barskom publikom, sa Vujovićem je razgovarao Dragan Šoć, ugledni pravnik,  nekadšanji ministar, erudita i analitičar, a njihov razgovor odavno je prestao da bude klasična promocija romana.

Bio je to susret dvije misli, dva različita iskustva i dva pogleda na čovjeka, umjetnost i svijet.

Kroz dinamičan, neposredan i na trenutke neobično dubok razgovor, otvorena su pitanja umjetničkog stvaralaštva, morala, identiteta, duhovnosti, korijena, ali i onog najtežeg pitanja koje čovjek može postaviti samom sebi – ko smo i zašto smo postali ono što jesmo.

Upravo tu negdje i počinje svijet Vujovićeve „Vještice“.

Njegov roman ne nudi čitaocu gotove odgovore. Naprotiv. On ga tjera da pita, da sumnja, da se vraća na već pročitano i da ponovo premjerava sopstvene stavove. Jer, kako je i sam autor poručio, ključ razumijevanja svijeta nije u tome da prestanemo da sumnjamo, već da ne prestajemo da postavljamo pitanja i preispitujemo zadate okvire.

I publika je te večeri imala priliku da čuje upravo takvog Vujovića – otvorenog, neposrednog i bez potrebe da se sakrije iza sopstvene knjige.

Govorio je o nastanku romana, o njegovim likovima i idejama, ali i o onome što znači predstavljati knjigu pred ljudima koji vas poznaju mnogo duže nego što traje vaša književna biografija.

A to je, priznaje Vujović, posebna vrsta odgovornosti.

„Utisci su lijepi, iako uvijek postoji malo veća doza odgovornosti i treme kada se nastupa u svom gradu, pred svojim sugrađanima, ljudima koji me znaju od kada sam bio dijete“, kazao je Vujović nakon promocije, posebno izdvojivši prisustvo svojih profesora iz srednje škole.

I upravo je u tome bila posebna ljepota ove večeri.

Među publikom su bili oni koji su Vladimira poznavali kao dječaka, njegovi profesori, prijatelji, sugrađani, ljubitelji knjige – a sada su ispred sebe gledali pisca čije ime više nije samo barska priča.

Pisca o kojem se piše i govori i daleko izvan Bara.

Podsjećali smo već na njegov kratak, ali izuzetno sadržajan književni put. Vujović je za relativno kratko vrijeme objavio više zapaženih djela i osvojio značajna književna priznanja, dok je „Razgovorima s Vješticom“ stigao i do samih vrhova velikih književnih izbora.

I sve to u godinama kada mnogi pisci tek pokušavaju da pronađu sopstveni glas.

Kod Vladimira se taj glas već čuje.

Snažno.

Prepoznatljivo.

I sve sigurnije.

Možda je zato posebno zanimljivo posmatrati kako se jedan mladi čovjek iz Bara, po obrazovanju ljekar, postepeno pretvara u pisca koji sve ozbiljnije pripada književnom prostoru mnogo širem od svog rodnog grada.

A tu, neizbježno, dolazimo i do jedne stare istine – geni su čudo.

A kada se geni spoje sa radom, čitanjem, obrazovanjem, disciplinom i onom unutrašnjom potrebom da se čovjek neprestano iznova traži, onda talenat može da postane nešto mnogo veće od porodičnog dara.

Teško je, međutim, ne vidjeti i jednu posebnu nit koja povezuje Vladimira sa njegovim stricem Milanom Vujovićem, dugogodišnjim književnikom i novinarom, čovjekom koji je svoj život takođe ugradio u pisanu riječ.

U toj porodici očigledno nije samo papir bio sredstvo komunikacije.

Riječ je bila način života.

I dok stariji Vujović sa snažnim emocijama, neskrivenim ponosom i onim posebnim pogledom koji samo stric može imati prema svom sinovcu, posmatra Vladimira kako izrasta u ozbiljnog pisca, teško je ne pomisliti da je u tom mladom čovjeku nastavljeno nešto od onog dara koji je godinama ranije živio u drugoj generaciji.

Ali Vladimir više nije samo nečiji sinovac.

Niti je više samo „mladi talentovani pisac“.

On je već pisac.

To ne određuju godine, već knjige.

A knjige, nagrade, izbori i reakcije književne javnosti za sada govore dovoljno.

I možda je zato ovaj nastup na „Barskom ljetopisu“ imao i jednu simboličnu težinu.

Mladi pisac vratio se pred svoje sugrađane sa knjigom koja je već izašla iz lokalnih okvira.

I nije došao da im kaže koliko je uspio.

Došao je da razgovara.

O knjizi.

O čovjeku.

O umjetnosti.

O korijenima.

O duhovnosti.

O sumnji.

O traganju.

I, na kraju, o najvažnijem – o potrebi da čovjek nikada ne prestane da postavlja pitanja.

„Barski ljetopis“ je tako dobio dostojnu završnicu svog književnog programa, a Bar još jedan razlog za ponos.

Jer nije mala stvar kada jedan grad iznjedri pisca koji tek treba da napiše svoje najbolje stranice, a već sada ima iza sebe knjige i priznanja o kojima bi mnogi autori mogli samo da sanjaju.

I dok se publika razilazila sa platoa ispred Dvorca kralja Nikole, ostao je utisak da ovo nije bio kraj jedne književne večeri.

Bio je to samo jedan od onih trenutaka u kojima grad prepozna da je njegov mladi čovjek već postao nešto više – ime koje će tek imati šta da kaže.

A Bar će, kao njegov rodni grad, imati privilegiju da to kaže među prvima.