Sjećanje na znamenitog Srbina katolika iz Bara- pjesnika Mila Jovovića

U martu ove godine navršilo se 157 godina od rođenja i 1027 godina od smrti  velikog rodoljuba, danas zaboravljenog pjesnika Mila Jovovića, Srbina katolika iz Bara.

A ko je bio Milo Jovović?

Rodio se u Baru 28. septembra 1866., u rodoljubivoj porodici Srba katolika Jovovića. Kada je Bar oslobođen od Turaka 1878. i priključen Crnoj Gori, ubrzo je u ovom gradu počeo razvoj kulturnog života.

Marta 1881. osnovana je Srpska narodna čitaonica, na čelu sa Tomom Oraovcem kao predsjednikom i hodžom Šabićem kao potpredsjednikom. Na osnivanju je govorio i Josip Kolović, generalni vikar katoličkog arhiepiskopa barskog – primasa srpskog. Među 64 osnivača, bio je i tada 15-godišnji Milo Jovović, što vidimo iz dopisa objavljenog u „Glasu Crnogorca“ od 28. marta 1881.

Ubrzo, već u maju te godine, članovi čitaonoce su uzidali spomen ploču „Svome viteškom osloboditelju Knjazu Nikoli I. …Srpska narodna čitaonica. 25. marta 1881“. O postavljanju spomen ploče Srpske čitaonice u Baru, svoje čitaoce je izvijestio „Glas Crnogorca“ 31. maja te godine.

Članovi čitaonice nisu se dijelili po pripadnosti pravoslavnoj, katoličkoj ili muslimanskoj vjeri, već su u prvom planu imali misao o napretku srpske književnosti i kulture. Ipak, Milo Jovović je tada bio još vrlo mlad i trebalo je sačekati više godina da srpska književna javnost sazna za njega.

Dana 15. jula 1892. somborski „Golub, List za srpsku mladež“ objavio je pjesmu Mila Jovovića „Čudan san“, koja odiše patriotskim zanosom. U „Golubu“, pjesnik će biti redovan saradnik dvadesetak godina, sve do 1910.

Već naredne 1893, Jovović objavljuje pjesme u sarajevskoj „Bosanskoj vili“, tada jednom od najuglednijih srpskih književnih časopisa. To mu otvara vrata i za saradnju u drugim književnim časopisima u narednim godinama. U slovenačkom časopisu „Slovanski svet“ (u prevodu: Slavjanski svijet), koji je izlazio u Trstu i u Beču, Jovović svoju intenzivnu saradnju započinje februara 1894, pjesmom „U noći“.

Urednik Franc Podgornik, koji je bio slavjanofilski i rusofilski raspoložen, pjesme Mila Jovovića objavljivao je od 1894. do 1898, uvijek ćirilicom i na srpskom jeziku. Maja te godine (br. 9, 25. 5. 1894., str. 168), „Slovanski svet“ donosi rodoljubivu Jovovićevu pjesmu „Vidov-dan“:

Kad se sjetim Vidov-dana,
Tad oćutim tešku bol;
Što se zbilo našem srpstvu
Na krvavu onu dol.

Kad mi samo na um pane
Našem suncu đe je žar,
Ugasio svoje zrake;
Đe je pao car Lazar.

Kad pomislim, što je bilo
Pet vjekova nazad tu?
Od kad naši prađedovi
Na bojištu ono spu.

Kada stanem dalje mislit,
Dušanovu na propast:
Obuzme me jad i tuga,
Torči mi se svaka slast.

Ali duhom ne malakšem,
Budućnosti gledeć sjaj;
Jer, ko pravi srpski sinak
Moram viđet’ onaj kraj.

Viđet’ groblje, svete kosti,
Viđet’ srpski taj mejdan,
Osvetiti što propade
Tu na sami Vidov-dan.

A ako je božja volja,
Da poginem za rod svoj;
Sjetit će se, ko ja sada
Za osvetu sinak moj.

Sjetit’ će se, kad ugleda
Uboiti očev mač;
Sjetit će ga dužnost sveta,
Srpske zemlje gorki plač.

Uskoro, Jovović objavljuje pjesmu „Srbinova molitva“ („Slovanski svet“ br. 17 od 10. 9. 1894), u kojoj se pjesnik obraća Gospodu:

Bože, komu na sv’jet vlasti,
Hvalu daju bez prestanka,
Na početku ovog danka
Uzdižem ti uzdah moj .

Ti nas brani od propasti,
Desnicom nas svetom štiti,
Da vrijedni i čestiti
Sačuvamo kamen svoj.

Što nam ote tuđa ruka,
Povrati nam dobri bože;
Da nam prva kruna može
Istom slavom zablistat.

Snosili smo dosta muka,
Tokom punih pet vjekova,
Robstvo, jade i okova;
Borbe ljute, krvav rat.

Okr’jepi nas i pojači,
Što je naše da branimo,
Za krst sveti da’s borimo
I slobodu zlatnu nam.

A dušmane sve potlači,
Što preziru tvoj krst sveti,
Nek se u pako sruše kleti,
U vječiti kazne plam.

Nešto kasnije, u „Slovanskom svetu“ br. 21 od 10. novembra 1894. objavljena je pjesma„Majci“ (druga po redu sa istim naslovom), u kojoj su i ovi stihovi:

„Zahvaljam ti, što s’ me malog
Uz ljubezno držeć krilo –
Naučila, kako treba
Ljubit’ naše srpsko milo. …

Zahvaljam ti, i do v’jeka
Haran sam ti, majko mila,
A najveće što me jesi
Srpskim mljekom zadojila.“

Kada je Dionisije Miković, iguman manastira Banja kod Risna, 1896. pokrenuo godišnjak „Srpski magazin“, predbrojnike iz Bara sakupio je Srbin katolik Nikola J. Debelja, koji je kasnije bio na čelu opštine u Baru. Na str. 246 „Srpskog magazina“ nalazimo njihova imena: A. V. Rađenović, učitelj, Milo Jovović, učitelj, Kosto M. Dabanović, Vaso R. Milinović, Ređep Šehović, Murat Karađuzović hodža, pop Vaso Vukotić, paroh i Nikola J Debelja.

Svakako je značajan biografski podatak o učiteljskom statusu M. Jovovića u to vrijeme. U drugom (ujedno i zadnjem) broju „Srpskog magazina“, za 1897. g, štampanom u Dubrovniku 1898, nalazimo dva saradnika Srbina iz Bara: hodža Murat Karađuzović je objavio pripovjetku „Hitar Hodža“ a Milo Jovović pjesmu „Tica u zatvoru“.

Milo Jovović je pisao pjesme različitih žanrova: ljubavne, dječje, pohvalne pjesme dinastiji Petrovića i druge pjesme ali je ipak najupečatljivija njegova rodoljubiva poezija. I sami nazivi govore o pjesnikovom opredeljenju – uz već citirane „Vidov-dan“ i „Srbinovu molitvu“, spomenimo i ove pjesme: „Srpstvu“ (1896); „Domovini Crnoj Gori“ (1896); „Samo sloga Srbina spasava“ (1896); „Pozdrav rodu“ (1896); „Srpsko ime“ (1897); „Srbinu“ (1897); „Srpskoj zastavi“ (1901); „Srbin“ (1901); „Neoslobođenoj braći“ (1901); „Od Srbina ko je bolji?..“ (1901); „Maćedoniji“ (1903) i druge.

Jovović je pjesnik romantičarskog zanosa, on iskreno ljubi svoju domovinu Crnu Goru, njenu vladarsku kuću Petrovića na čelu sa knjazom (kraljem) Nikolom, svoju hrišćansku (katoličku) vjeru i srpski narod iz kojeg je potekao.

Jedan period svog života Milo Jovović je proveo u Carigradu a po povratku u Bar je bio službenik u Nadbiskupiji barskoj – primasiji srpskoj i u monopolu duvana.Umro je 3. marta 1916, od posljedica ranjavanja prilikom topovskog napada austro-ugarske mornarice na grad Bar. Iznenadna smrt je prekinula rad na objavljivanju Jovovićeve zbirke pjesama.

Nadajmo se ipak da će jednom, u ne dalekoj budućnosti, zbirka pjesama Mila Jovovića ugledati svjetlo dana. Bio bi to naš skromni izraz zahvalnosti ovom pjesniku i velikom srpskom rodoljubu sa kraja XIX i početka XX vijeka.

Pored ostalog, Jovović je autor i ovih stihova:

NE DIČIM SE… 

Ne dičim se blagom pustim,
U Boga je kesa moja;
Al se dičim da sam Srbin
Junačkoga roda, soja.

 Moje blago i bogatstvo,
To je st’jenje ponosito;
Moja sreća, moja slava
I koplje je ubojito.

Našto meni blago sv’jeta,
Kad je moja sreća ova:
Da u st’jenje ovo živim,
Među jato sokolova?

Što li zlato; što li biser;
Sloboda je zlato moje!
To jedino blago Srbin,
Vijekovma branio je.

 Zato neću druge sreće;
Neću srebra, neću zlata;
Mjesto toga, sloboda je
Srpskom rodu s neba data.

Sedmica/Barski portal