Zaboravljeni barski đak i učitelj djece u Vraki: Srbin koji je reformisao albansku književnost

PIŠE: Milenko Jovanović

U moru zaborava kojem smo, nažalost, često skloni, i danas ostaje nevidljiv lik čovjeka koji je svojim kratkim, ali burnim životom ostavio snažan trag u kulturnoj istoriji Balkana. Ovdje je riječ je o Milošu Đorđevom Nikoliću – Miđeniju, pjesniku, učitelju, socijalnom kritičaru, rodom iz srpskog sela Vraka kod Skadra, koji je dio svoje mladosti i obrazovanja proveo  u Baru.

Bar – grad otvorenog duha, lučka tačka susreta različitih vjera, negdje i kultura – nije bio samo stanica u Miđenijevom životu, već prostor u kojem se kalilo njegovo intelektualno biće. U Baru je, kako se to pomodarski kaže, kao "tinejdžer" završio dva razreda niže građanske škole,boraveći kod svoje sestre koja je živjela u gradu pod Rumijom. Taj boravak nije bio samo formalno školovanje – već upoznavanje sa širom srpskom kulturom, književnošću, jezikom i društvenim kontekstom koji će, iako kasnije prevođen u drugi jezički kod, ostati duboko upisan u Miđenijev rukopis.

Miloš je, podsjetićemo, kako smo već pisali o njemu na našem portalu, rođen 1911. godine u Vraki, kraj Skadra, u srpskoj pravoslavnoj porodici. Porijeklo vodi od Đorđa i Sofije Nikolić, a preko djeda Nikole Debranina, borca u srpsko-turskom ratu, nasljeđuje ne samo nacionalni identitet nego i određeni moralni i društveni stav. Majka Sofija bila je rodom od Kokoševića. Miloševo (Miđenijevo) srpstvo nije bilo folklorno, već duboko ukorijenjeno u načinu razmišljanja, u sistemu vrijednosti, u samom jeziku kojim je prvo progovorio i pisao.

Kao i mnoge porodice tog kraja, Nikolići su bili siromašni u materijalnom smislu, ali ne i neobrazovani. U njihovoj kući se govorilo srpski, pjevale narodne pjesme, poštovala vjera i škola. Kada mu je bilo samo 15 godina, gubi i oca i majku, a ubrzo zatim i brata Ljubomira. Uprkos tim ranim tragedijama, nastavlja školovanje – prvo u srpskoj školi u Skadru, a potom u Baru, gdje provodi nekoliko formirajućih godina. Upravo u tom periodu razvija naviku čitanja, interesovanje za socijalne teme, ljubav prema književnosti i društvenoj angažovanosti.

Njegova dalja školska putanja vodi u Bitolj, gdje upisuje gimnaziju, a kasnije i bogosloviju – ne iz isključivo religioznih pobuda, već zato što je to bio gotovo jedini način da siromašan učenik dobije smještaj i hranu. Takav put bio je čest među omladinom tog doba: prvo u bogosloviju, zatim eventualno u neku građansku školu ili fakultet. Njega je, međutim, od rane mladosti mučilo siromaštvo, nepravda, socijalna isključenost – a sve će to dobiti svoje mjesto u njegovom kasnijem književnom djelu.

Po završetku školovanja, vraća se u Albaniju i postaje učitelj u Vraki – ironijom sudbine, Srbin koji na albanskom počinje da uči srpsku djecu. Taj apsurd mu nije bio stran, već ga je doživljavao kao rezultat složenog nacionalnog i političkog položaja Srba u tom dijelu Albanije. Rad na terenu, u siromašnim krajevima kao što su Puka i Skadar, još više ga približava realnosti obespravljenih, što će se snažno odraziti u njegovim pjesmama i pričama. Upravo ta duboka empatija i angažovanost razlikuju Miđenija od mnogih njegovih savremenika.

Pisao je i na srpskom i na albanskom, a njegovi tekstovi su često bili plod unutrašnjeg prevođenja – ne samo jezika, već i identiteta. U srpskim izrazima nalazio je preciznost i dubinu, a u albanskom – emocionalnu eksplozivnost i širinu. Ta dvojnost, daleko od toga da bude slabost, postala je njegova umjetnička snaga.

Svojim literarnim djelom Miđeni je udario temelje moderne albanske književnosti. U tekstovima koji su se pojavljivali u časopisima i novinama, a kasnije sabrani u knjizi „Slobodni stihovi“ (objavljenoj tek nakon njegove smrti), osjeti se duh evropske avangarde, ali i lokalne borbe, narodne boli i revolucionarnog naboja. Još za života je nazivan „albanskim Majakovskim“, ali za razliku od ruskog pjesnika, Miđeni nije bio ideološki fanatik. Njegova ideologija bila je jednostavna – pravda.

Ipak, uprkos nadarenosti i društvenoj važnosti, život mu je prekinut rano – od tuberkuloze, 1938. godine, u italijanskom sanatorijumu. Smrt u 27. godini bila je tragičan završetak života koji je obećavao mnogo više. Ostavio je za sobom rukopise, sjećanja, i ono najvažnije – simboličnu mapu jednog čovjeka koji je bio most između naroda.

Albanska kultura ga je kasnije rehabilitovala i slavila: pozorište u Skadru nosi njegovo ime, udžbenici ga prepoznaju kao jednog od rodonačelnika modernog stiha. Ali u Srbiji, u Crnoj Gori, u Baru – u njegovom drugom zavičaju – Miloš je skoro potpuno zaboravljen.

I zato je važno ovakvo sjećanje. Ne samo da mu vratimo zasluženo mjesto u kulturnoj istoriji, već i da podsjetimo sebe da je kulturna razmjena postojala i u doba kad se za to nije dobijao aplauz – već često podozrenje i progon.

Miloš Nikolić Miđeni je bio srpski sin, barski đak, pjesnik dva jezika i dva naroda. Nije se odrekao svog porijekla, nije se okrenuo od svog jezika, ali je shvatio da istina i pravda nemaju naciju. Zato mu dugujemo sjećanje – i mi, i Bar, i svi koji znaju šta znači stvarati na granici identiteta, a ostati čovjek.