Rakočevićev "Grossi de Breskova" – ep o gradu, novcu i ljudskoj slabosti

U narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“ u Podgorici, sinoć je održana promocija romana našeg poznatog književnika Mirka Rakočevića "Grosi de Breskova".

Predstavljanju ovog sjajnog proznog djela, uz autora Mirka Rakočevića i moderatorke Suzane Radulović,  govorili su prof. dr Vuk Cerović i dr Radoje Femić. Kazivanje profesora Cerovića o romanu, prenosimo u cjelini:Mirko Rakočević je sigurno jedan od nekoliko najboljih savremenih proznih pisaca u Crnoj Gori. Napisao je do sada tri odlična romana, zbirku priča i studiju o ukletom pjesniku Ristu Ratkoviću.Roman „Poslednji san u Nađmeđeru“ je pisan u najboljoj tradiciji logoraške proze, u stilu romana „Jedan dan Ivana Denisoviča“ i „Arhipelag Gulag“ Aleksandra Solženjicina. 

Ivan Denisovič, junak pomenutog romana, sve svoje intelektualne, fizičke snage, svo svoje životno iskustvo i svo svoje znanje vezuje u jednu težnju, u jedan čvor muke, u jednu želju – pojesti barem dva tanjira supe od stočne repe i preživjeti taj dan, ne umrijeti od gladi toga dana.

Život – jedan dan.

Junaci Rakočevićevog romana „Poslednji san u Nađmeđeru“, Crnogorci koje su Austrijanci zarobili tokom Prvog svjetskog rata, kroz svo blato, kroz sve muke, bolesti i patnje nose kao perjanicu nade san da u vedro proljećno jutro vide Crnu Goru sa Durmitora. San im se ispunjava u predsmrtnom ropcu u snu, u blatu i patnji Nađmeđera, jer se u stvarnosti san nikada ne ispunjava.

Rakočević je slikar bedema i cijepanja junaka. U romanu „Bedem“, jednoj dubokoj i simboličkoj storiji o Abdi-paši, nekadašnjem zapovjedniku Bijelog Polja, i njegovoj kćeri, ispisan je usud malih naroda i starinaca, koji nestaju iz stvarnosti, ali traju u legendama kroz vjekove. To je priča o isključivosti vjera, koje se među sobom ruše i pri tom satiru osjećajne i misleće ljude, kojima se prošlost javlja kao sudbina koje se ne mogu osloboditi.

Poslednji Rakočevićev roman „Grossi de Brescova“ („Brskovski groši“) je, takođe, roman o tvrđavi, o srednjovjekovnom srpskom gradu Brskovu, koji je imao kovnicu novca jednako vrijednog kao mletački groš.

Ovo je zanimljiva priča o gradu koji funkcioniše kao živi organizam, kao kolektivni literarni junak, priča o moćnim ljudima koji žive unutar tvrđave, o rudnicima u kojima rudu vade, tope i kuju u srebrne novčiće Sasi, najvještiji rudari toga vremena. Roman je priča o nestvarnom gradu: Pisac shvata da gradovi kao i ljudi imaju sudbinu i trajanje, svoju mladost, uspon i zalet, suton sunovrat i smrt.

Savremena priča o gradu koji živi, u kom pulsira život. Lišen širih istorijskih opterećenja, i to je bitan kvalitet djela.

Roman počinje veselom scenom ljubenja momka i djevojke, Dese i Milice, koji u vedro proljećno jutro gledaju s brda grad u tvrđavi ispod sebe, s jedne strane i dugi karavan iz Kotora koji ulazi u Brskovo s druge strane. Gledaju grad koji cvjeta i vitke momke, ratnike, koji prate karavan.

Rakočević je naslikao hijerarhiju vlasti i brojne uvezane sudbine junaka, žitelja grada, od zapovjednika Velizara kefalije, saskog kneza Blajbergera, njegove kćerke Ane, Hansa de Biberisa, trgovca, njegovog sina Henrika, najdarovitijeg juvelira u Brskovu, do pomenutog rudara Dese i gospara, trgovca iz Kotora, Miha Spice. Sudbine junaka se prožimaju i toliko su povezane kao da su u pitanju članovi iste porodice, tako da jedna nesreća raspe pletivo života cijelog grada.

Roman je kazivanje o tragičnim, neostvarenim ljubavima Henrika i Ane, Dese i Milice, Miha Spice i Ane. U romanu, kao i u životu planirano se ne ostvaruje.

Kolektivni junak romana je grad i u njemu tri krasna mladića i dvije divne djevojke u najužem jezgru priče i svi su povezani prividnim slučajnostima, u stvari čvrstim vezama u koje ih je upleo usud.

Grad u usponu, pun života i mladosti, urušava se odjednom i propada bez povratka. Kao i mnogi životi, gradovi i države, i grad Brskovo u romanu propada zbog lakomosti Hansa de Biberisa, trgovca i gradskog snabdjevača. On se dogovara sa glavnim majstorom u kovnici novca, takođe Sasom, Johanom, da kuje tanji groš, ali se prevara otkriva, i u ambis ruši i Brskovo i novac i sudbine svih stanovnika Brskova.

Prividna sreća i polet mladića i djevojaka iz Brskova i svega naselja, završava kada se na jednog od glavnih junaka Dese ruši rudnik vlasnika Hansa, čiji je Desa rudar. Surovi, pohlepni Hans traži da se rudar osudi na surovu kaznu vješanja za noge iznad rudarske jame, a konopac prekidaju kad gazda rudnika naredi. Bezdušni Sas Hans naređuje da se konop presiječe dok je rudarevo tijelo visilo visoko iznad jame i nesrećni mladić u duboku jamu pada na glavu i lomi kičmu.

U životu brojnih junaka ovoga romana desi se prelomni trenutak kad junak odjednom završi život, a nastavi životarenje. Kod Dese to je trenutak kad mu greda pada na glavu, a rudnik se obrušava na njega.

Henriku se otkriva svijest o tragičnosti života, kada „zaroni“ u umiruće oči laneta koga je pogodio strijelom, oči koje su ga prosto usisale i nepovratno mu promijenile karakter i pogled na svijet.

Bio je to pogled u smrt.

Sudnji trenutak kovaču novca Johanu bio je naivni pristanak na kovanje tanjeg groša, a Milici saznanje da je Desa ostao invalid. Miho Spica bježi glavom bez obzira iz grada, koji se okrenuo protiv sebe, u mećavu mračne zimske noći u kojoj će, sigurno stradati.

U romanu se doslovice ostvaruju Njegoševe maksime iz „Luče Mikrokozma“:

„U vremenom i burnom žilištu,

čovjeku je sreća nepoznata.

prava sreća, za kom vječno trči…

dan za danom vjenčaje se tokom,

svaki našom ponaosob mukom…“

Roman „Grossi de Brescova“ je lijep roman, konzistentna proza, jednostavne, logične radnje, koja se plete u kauzalnom i temporalnom slijedu. Likovi su fino oblikovani, originalni i uvjerljivi, slojeviti i složeni, karakteri bitno različiti. Neki od njih imaju nedokučive fikcije, koje ih prosto izvlače iz realnog svijeta. Miho Spica, krasan gospar, otmen, lijep i pametan, u snu i često vidi kolo djevojaka, kolo crnih djevojaka na proplanku, mračni nagovještaj zla i propasti, iracionalni strah u segmentu podsvijesti, koga ne razumije niti ga se može osloboditi.

Juvelir Henrik kuje samo ukosnice za djevojčicu u koju se pretvorilo ubijeno lane tužnog pogleda. Ovo je kao neko iskupljenje.

Roman se čita u dahu.

Početak i kraj romana pisac je uradio majstorski. U vedro proljećno jutro radnju otvaraju ushićeni pogledi i poljupci mladića i djevojke i šareni karavan koji ulazi u grad i tako u njega uvodi svijet i unosi radost i živost. Karavan najavljuje raspjevani zvuk zvona koje vođa karavana nosi o vratu…

Rakočević baš ima dar za izbor detalja. Čitalac se mnogih detalja živo sjeća i poslije zaboravljanja radnje romana.

Upečatljiva je zadnja scena romana Grossi de Breskova, u kojoj Kotoranin Miho Spica u mrkloj noći skida sa stuba srama nesrećnog zlatara Henrika, sedla konja i bježi iz grada koji se već urušio unutra, kroz vijavicu i fijuk vjetra.

Sam.

Kontrasno su odražene povlašćene scene romana, sreća, radost i ushićenje zaljubljenog momka i djevojke u divnom jutru na početku romana i zlokobna, strašna scena mračne, mećavne, apokaliptične noći samobistva, smrti i straha na kraju romana.

I ovaj, kao i prethodna dva Rakočevićeva romana, boji tajanstvenost onostranog. Konkretno se pred kraj romana uoči sunovrata, u kom će grad propasti u zločin i tamu, javlja „jednoprsti“ da pomogne propasti grada koju su stanovnici već inicirali. Zato se događaji u daljem slijedu zbivaju u sve većoj tami i skoro nadnaravnom huku mećave.

Vječne su samo mijena i patnja. Vječno je vrijeme i sudbina koja gradi i razgrađuje.

Jezik romana je lapidaran, riječ jednostavna i razumljiva, bremenita značenjem.

Prava radnja se naslućuje izvan rečenog. Roman je koherentan, čvrst, jedno sasvim uspjelo djelo.

Po ovom romanu vješt režiser mogao bi snimiti odličan film.

Vrijedi pročitati roman Grosi de Beskova i ja ga od srca preporučujem čitaocima

(Srpske Novine)